Tko sam ja zapravo, a što je samo slika o meni? Koliko često sami stvaramo priču o sebi koja nema veze s našim unutarnjim svijetom? Osuđuju li nas, ili mi druge, na temelju slika koje stvaramo jedni o drugima? O tome kako sam došla do odgovora, pročitajte više u nastavku…

Svijest o svom unutarnjem biću  

Otkako znam za sebe svjesna sam svog bića. Ako zastanem i osluškujem, točno mogu reći kako se osjeća. U dubinama noći često čujem mali tihi glas kako mi nešto poručuje. To može biti snažna poruka da nešto napravim drugačije, da napravim upravo to nešto, da malo možda pričekam ili, jednostavno, brižna poruka da je sada već možda vrijeme za spavanje.

U djetinjstvu je lakše bilo stupiti u kontakt sa svojim bićem. Češće sam bila u sadašnjem trenutku i nisam razmišljala o prošlosti ni o budućnosti, osim kad mi je to bilo nužno. Sve se počelo mijenjati nastupanjem puberteta. E, da. Tu su krenula prva previranja i prva ozbiljnija slaganja identiteta.

Gubitak povezanosti s unutarnjim bićem, sa svojim jastvom

Krajem srednje škole priča o identitetu počela se još više usložnjavati. Imala sam tu sreću što sam bila gimnazijalka, pa nisam odmah s 15 godina morala odlučiti tko bih trebala postati u životu. To me pitanje ipak nije zaobišlo i  počekalo me sve do moje 19. godine. Naravno, još uvijek nisam znala odgovor. Mislila sam da ga znam, mislila sam da ga trebam. Ma zapravo, hej, trebao si ga imati, htio ti ili ne htio. Barem sam ja mislila da ga moram imati. Nakon što sam upisala fakultet koji je, po nekoj zdravoj logici, bio izbor za mene, priča se dalje počela usložnjavati. Sad mi je trebala pripadnost nekome. Robovala sam ideji da moram nekoga naći kako bih bila sretna i ispunjena. Tu foru sam spušila od prijašnjih generacija, a i utjecaj različitih romantičnih filmova, koje sam često čeznutljivo gutala i nadala se sličnoj idiličnoj sreći u životu, učinio je svoje. Došao je i taj veliki D kao Dečko koji je promijenio moj život za 360. Doslovno. Nikad nisam toliko sebe izgubila, nikad nisam toliko plakala i bila toliko nesretna sama sa sobom, i znate što je najveća fora? Velikim dijelom to mi nije kriv on, nego ja sama. Samo što sam tek to shvatila godinama poslije, a u međuvremenu sam živjela između prošlosti i budućnosti, u depresiji i anksioznosti istovremeno, stalno tražeći odgovore i preispitujući što je to bilo i što sam mogla drugačije. Danas sam iskreno zahvalna i njemu i tom iskustvu. U čemu je bio problem, pitate se? Danas vidim to jasnije nego ikad prije. Robovala sam slikama o sebi. Slikama sebe o sebi, a osobito slikama drugih o sebi.

Što to znači robovati slici o sebi?

Robovati slici o sebi znači imati sliku o sebi koja često ne rezonira s našim unutarnjim bićem. Zbog toga često imamo nerealna očekivanja za sebe i bivamo razočarani zato što smo stvorili priču o sebi koja nema osnove u stvarnosti, i to u našoj unutarnjoj stvarnosti. Ponašamo se kako se svi ponašaju bez kritičkog preispitivanja zdravog razuma u takvom ponašanju, bez iskrenog preispitivanja: Tko sam ja zapravo? Što me veseli? Što zapravo želim? Što mi zapravo treba? Što me razlikuje od drugih? Kako reagiram bez utjecaja i uplitanja drugih? Tko sam ja kad na mene ne utječe mišljenje bliskih osoba, društva, medija? Tko sam ja ako ne  povlađujem društvenim konvencijama?

Dakle, ta slika o sebi često je proizvod kulture i društva u kojem živimo, a koju pakira i lijepo omotava naša vlastita tvornica, naš velevažni ego. Primjerice, ja sam žena i moram biti dobra i ponizna prema svom dečku/muškarcu/mužu, moram biti najbolja što mogu. Zašto sam ja došla na svijet ako ne ugađati muškarcu, je li? S druge strane pak imamo dečka ili muškarca koji misli da mora biti macho i obmanjivati i iskorištavati žene tj.  promatrati žene kao lovinu i kao objekte zato što to “tako muškarci rade”.

Što to znači robovati slici koju imaju drugi o nama?

To znači da se ponašate kako mislite da bi drugi htjeli da se ponašate. Ta slika je pod utjecajem, najčešće, bliskih osoba, tj. osoba s kojima se okružujemo u privatnom i poslovnom okruženju.

 Primjerice:

– dobra ste kći ili sin koji se ne usuđuje suprotstaviti vlastitim roditeljima kako ih ne biste povrijedili i kako ne bi imali loše mišljenje o vama

– u vezi ne izražavate svoje osjećaje, tj. ne govorite i ne radite sve ono što vam je bitno; u svemu se prilagođavate partneru i u potpunosti ste zaboravili tko ste bili prije njega

– u prijateljstvu se ograničavate i ne radite ništa novo, ne upoznajete nove ljude jer ipak ste vjerni tim nekim prijateljima s kojima ste praktički prohodali zato što ste naučili da morate isključivo biti vjerni starim prijateljima (iako možda niste najzadovoljniji u odnosu, a često su ti odnosi čak postali toksični), pa zašto upoznavati, sačuvaj Bože, nekog novog

– pred širom rodbinom se ponašate kao netko stabilan, s pravim poslom i s riješenim stambenim pitanjem, imate pristojan auto; doduše, umirete iznutra, ali držite svoju sliku jer to tako drugi rade i to se i od vas očekuje

 – dobri ste kao kolega prema sasvim vrlo neugodnom kolegi/šefu iz posla jer vjerujete da prema svima trebate biti dobri i uvijek na kraju ispaštate, i još ste na kraju najčešće oklevetani.

Poznato je što od ovoga?

***

( Prijedlog – Vrijeme je za stanku i razmišljanje o pročitanom.)

Brisanje slika i let u slobodu

Nego, da se vratimo na priču. Negdje nakon što sam završila fakultet, počelo je veliko buđenje. Počela sam uočavati da sam rob slika o sebi, rob slika drugih o meni. Iskreno govoreći, više nisam znala što je slika, a tko sam ja zapravo. Stoga sam počela istraživati i eksperimentirati te raditi sve kako sam OSJEĆALA da bih trebala. Počela sam izlaziti iz zone komfora, raditi baš sve čega se plašim. Postepenim koracima počelo je brisanje slika i moje je biće počelo sve slobodnije disati. Također, shvatila sam da i ja vrlo često znam druge osuđivati ili procjenjivati na temelju slika koje imam o njima ili pak na temelju slika koju drugi imaju o njima. Nije li vrlo bitno to osvijestiti kod sebe i drugih?

Još uvijek učim

Hoćete iskreno? Još uvijek učim slušati svoje biće, svoj unutarnji glas, intuiciju ili kako vam god bilo to drago interpretirati. Još uvijek se s tim borim, ali barem sam sada to osvijestila i imam priliku nešto promijeniti po tom pitanju. Jedna od mojih borbi jest i pokretanje ove stranice, eksponiranje sebe i dijeljenje s drugima preko pisane riječi. To je bila duboka dječja želja koju sam već gotovo potisnula. Odlučila sam joj dati krila i ne mislim samo tu stati. Znam da me čeka još šarolikih avantura.

Stoga, kad osjećate da vam netko nameće svoje slike o vama, sliku o tome što biste vi trebali raditi, osjećati se, misliti… znajte da niste ta slika koju oni priželjkuju i ne biste trebali biti to što oni od vas očekuju. Ne biste trebali biti više niti manje od onoga što uistinu jeste. Imajte za njih spreman odgovor:

JA NISAM SLIKA KOJU IMAŠ O MENI.

P.S. Budite spremni i drugima pružiti to isto razumijevanje koje očekujete za sebe i nemojte ih procjenjivati na temelju slika koje ste stvorili o njima ili koje su drugi stvorili o njima. Kako očekivati nešto od drugih ako to isto niste spremni dati, zar ne? Možda ćete se vrlo ugodno iznenaditi.

Do nekog drugog susreta, dragi čitatelju/čitateljice!

Tvoja,

---

Foto: Pexels

---

Dozvoljeno je preuzimanje teksta uz navođenje autorice i poveznice na stranicu.