Spoznaja: O čekanju i vremenu

Kako lijepo živimo uljuljkani u svakodnevicu, nesvjesni da će svemu jednom doći kraj. Sama sam takva. Često znam biti nesvjesna, a živjela sam prije u dugim periodima duboke neosviještenosti o sebi, prostoru te ljudima koji me okružuju. Kad sam se probudila iz neosviještenosti, nametnulo mi se pitanje: „Dobro, pa gdje sam bila?” Svakako ne ovdje i sada. Prečudan osjećaj. Kao da sam dio života prespavala. Kao, bila sam tamo, ali jesam li bila stvarno prisutna? To je već drugi par rukava.

Znaš kako ljudi kažu vrijeme brzo leti? Čuješ to od starijih i mlađih. O da, leti. To svi jako dobro znamo. No, jesmo li to osjetili svojim bićem? To se dogodilo meni u obliku spoznaje koja me ostavila u gorko-slatkom raspoloženju. Tako uljuljkana u svoj dan, opet sam tratila vrijeme nesvjesno buljeći u svoj uređaj u koji gledam kao da ću svaki tren ugledati Boga. Kad sam usmjerila svoju pažnju na trenutak, odjednom me obuzeo čudan osjećaj koji je popratio val misli: Pa ja tratim svoje vrijeme! Koliko je prošlo? Koliko godina imam? Koliko dugo govorim kako ću ovo ili ono učiniti i samo nikako. Čekam bolje dane, čekam bolju sebe, čekam spremniju sebe, čekam, čekam, čekam…Ma što čekam, kvragu? Što čeeekam?! Onda sam shvatila. Zaglibila sam u čekaonici života. Znate tu famoznu čekaonicu? Ma sigurno znate. Nešto poput: Još samo malo da se osjetim spremnije…Još samo malo da riješim faks pa ću… Još samo malo pa ću dati otkaz…Još samo malo da dijete poraste pa ću… Još samo malo pa ću… Najgore je što tratimo vrijeme na gluposti i onda se žalimo kako nema za nešto vremena. (Been there, done that.)  Ma ima ga! Istina, nema ga na pretek. Vremena ima točno onoliko koliko ga treba imati. Samo je tvoj izbor kako ćeš ga potrošiti – svjesno ili nesvjesno.

Onda sam odlučila. Danas ne čekam. Danas djelujem. Danas lovim osmijehe i danas oslobađam dijete u sebi. Danas se prestajem bez veze ljutiti čisto zato da budem ljutko, danas ću napraviti oduvijek ono što želim, danas ću ispuniti svoj neki malo bedasti san poput idem se prošetati van jer koooonačno pada snijeg i idem doticati snijeg jezikom! Danas ću zagrliti svoje bližnje, ma, samljet ću ih višestrukim zagrljajima, danas ću im reći volim te na 10 jezika… DANAS, DANAS, DANAS. Jer sve što imamo je danas. Od toga danas moramo krasti radosti kad god stignemo, kako i Majakovski kaže:

„Moramo otimati radost danima što bježe.”

Sada bježim dalje otkriti što još dan skriva i završavam s radošću pisanja ovog teksta. A ti? Što ti čekaš? 🙂

Tvoja,


Naslovna fotografija: Karolina Grabowska, Pexels


Dozvoljeno je preuzimanje teksta uz navođenje autorice i poveznice na stranicu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s