U nekom dalekom brdovitom mjestašcu posadi čovjek jabuku. Bila je vitka, malena i savitljiva. Obećavala je rodnu godinu već pri samom pogledu na njezine cvjetiće iako je bila još sasvim maleno stablo. Jednoga dana zapuše snažni vjetar i započe strašna oluja. Jabučica, unatoč hrabrim naporima da izdrži, pri samom dnu debla prepolovi se na pola. Kad ju je sljedeći dan ugledao čovjek, izgledala je kao da ju je nešto pokosilo. Čovjeku se srce gotovo slomilo kad je ugledao tu jadnu jabučicu prepolovljenu, satrtu od oluje. „Nisam je dobro zaštitio”, pomisli, „za sve sam ja kriv.” Tada on upregnu svu svoju snagu i sve svoje znanje kako bi spasio svoju jabuku. Kad je čovjek s drugoga brda opazio što ovaj želi, vikne mu: „A što ti je, pa to je nemoguće! Jabuka se praktički sasvim prepolovila. Nema načina da je spasiš! Odustani.” Čovjek se na te riječi još više zainati i još više upre svoje moždane vijuge kako bi pokušao spasiti jabuku. Onda se napokon dosjetio što mu je činiti. Dignuo ju je uvis i na mjestu, gdje se gotovo do kraja prepolovila, pričvrstio ju vijcima za drvo.  Uzeo je zemlju s vrta i pokrio bolno mjesto. Potom je uzeo tkaninu s kojom ju je obložio, učvrstio ju za stup te ju  imobilizirao poput kakvog ranjenika. Stavio je dobar oslonac kako bi je podupro u slučaju da opet naiđe neki takav jak vjetar. Sad je još samo preostalo da čeka. Čekao je i čekao. Bio je vrlo strpljiv i vjerovao je da će se jabuka oporaviti. Čovjek s drugoga brda mu dovikivao: „Zabadava ti sve! Jabuka će uvenuti!” No čovjek je i dalje strpljivo i stprljivo čekao i čekao. Prođe zima i dođe proljeće. Životni sokovi ušli su u pore svakog živog bića. S buđenjem prirode, probudila se i mala jabuka. Njezini prvi cvjetići provirili su van. Nisu bili tako veliki kao prve godine, ali čovjek bijaše svejedno zadovoljan. Tȁ procvjetala je unatoč svemu, koje li sreće! Prolazile su godine. Jabučica je svake godine sve više i više rasla, sve više i više cvjetala i imala sve sočnije plodove, a na mjestu gdje se bila prepolovila, postala još vidljivo jača. Jednoga dana dođe čovjek s drugoga brda. Prvo što mu oči zamijetiše bila je upravo ona mala jabuka s velikim sočnim plodovima. „Kako sočne plodove ima ova jabuka!” reče guštajući u slatkoj voćki. Čovjek mu kaže da je to ona ista jabuka koju je oluja srušila, a ovaj ostade u čudu. Čudio se još tako jedno duže vrijeme, a možda se čudi još dandanas! A jabučica?  Ona vam i dalje hrabro odolijeva svim vjetrovima.

Dozvoljeno je dijeljenje priče uz obavezno navođenje autorice i poveznice na stranicu.