Živjeti zimi punim plućima

Ah, zima! Jeste li jedni od onih koji jedva čekaju da to doba prođe ili naprosto volite zimu? Moram vam iskreno priznati da sam ja pomalo proteklih godina bila u klanu „Neka zima čim prije prođe” ili  „Ok, Božić je prošao, kad će proljeće?” Sve se promijenilo već prošlog ljeta kad sam intenzivnije počela provoditi vrijeme u prirodi, sve se više povezivati s prirodom i zapravo iskorištavati blagodati toga da živim okružena prirodom, pa čak i kada su lošiji vremenski uvjeti. Kako to obično ide, kada nešto dobro radite, onda vam najčešće dođe potvrda. Tako sam nedavno naišla na nordijski koncept nazvan friluftsliv što se prevodi kao život na svježem zraku. Međutim, to podrazumijeva boravak na svježem zraku bez obzira na vremenske uvjete. Nordijci naprosto ostaju povezani s prirodom tijekom cijele godine i to im je najnormalnije. Zato postoji izreka da ne postoji loše vrijeme, nego samo loša odjeća.  Ovih dana sam shvatila o čemu govore.  Baš me briga koliko je hladno, pada li kiša, puše vjetar – idem van! Iako se ponekad teško natjeram, osjećaj nakon boravka vani je genijalan.  Mjesto u kojem živim okruženo je šumama, ali nikad nisam zapravo previše obraćala pažnju na to. Nitko od mojih bližnjih ne ide u šume (ili idu rijetko), svi su stalno samo u nekoj žurbi i provode vrijeme u kućama pred ekranima (i to posebice zimi) ili po kavama, trgovačkim centrima i inim manje-više sretnim mjestima. Valjda sam i ja samo pokupila slične obrasce ponašanja.  Međutim, kako sam počela sve više osvješćivati način na koji provodim svoje vrijeme, shvatila sam da mi nedostaje mira i prirode te da mogu drugačije. Jer mogu i želim!

Šuma priča zimsku bajku…

Odlučila sam  početi istraživati šumske puteve, osluškivati obližnji potok, ali ne samo kad je toplije vrijeme, nego sam htjela iskusiti šumu u svakom njezinom obliku, pa i za vrijeme hladnijih dana. Mogu vam reći da je šuma u to vrijeme još veličanstvenija i bajkovitija. Moram priznati da sam se pomalo bojala poput Ivice i Marice, ali opet ne dozvoljavam da bilo kakav strah uništi moju znatiželju i istraživački duh. Baš sam danas u šetnji šumom primijetila neke zvukove. Začuh šklap, šklap, šklaš po lišću i brže-bolje pogledam što je to. Kad ono – dvije srne trče po brežuljcima šume. One se jadnice  mene prepale! Ako ćemo iskreno, u prvom trenutku sam se ja više prepala nego one! Ne znam zašto, ali nekako sam se u tom trenutku osjećala življe no ikad. Prisutno i smireno iznutra, a opet iskričavo živo. Shvatila sam da sam donijela dobru odluku izabravši se prošetati. Odlučila sam ubuduće, koliko god sam nekad lijena (da, lijena, upravo to, nazovimo stvari pravim imenom, je l’ ) izaći na zrak i kretati se, raditi upravo suprotno – pokrenuti se, ići van, makar bilo i hladnije. Istraživati, promatrati, vidjeti kako izgleda život vani kad je zima. Postavljati pitanja poput: „Kako zima promijeni naličje naše prirode? Koju priču priča šuma zimi? Čiji su to tragovi u snijegu?” Neki dan sam promatrala tragove u snijegu i doslovno sam već uživo zamišljala kakva priča se mogla dogoditi tim pticama koje su tu ostavile tragove.  

Tragom ptičica u snijegu

 Većina misli da je zima mrtva, no življa je više nego mislimo. Imam dojam da jednostavno kao odrasli nemamo vremena za uživanje u zimi. Možda smo zaboravili kako je to kao dijete uživati u zimi.  Možda nas posao sprječava. Možda bismo nekad i išli van, ali kasno dođemo doma i već je zapravo mrak i onda nemamo pravi doživljaj. Znate što ću vam reći? Ma, kradite svaki trenutak za odlazak van i u prirodu. Kradite ga. Pauza za vrijeme posla? Može. Van na zrak. Osobni primjer – dolazim doma s posla i odmah idem kuhati ručak? A-a. Nema šanse. Prvo idem pola sata prošetati i uhvatiti zimsku sunce ili delegiram kuhanje ručka nekom drugom.  E, tako! Nedjelja u šopingu? A-a. Nedjeljna šetnja u šumi ili, recimo, nedjelja i planinarenje na obližnju planinu. E, tako se to radi.  Ne znam za vas, ali mene je zima ove godine osvojila i veselim se što će nam još neko vrijeme trajati.  Kao da sam ju konačno nakon dugo, dugo vremena konačno proživjela kao dijete. Također, žao mi je što nemamo one prave, pravcate zime kao nekad. Čak već mislim da se zima pomalo uvrijedila što tako želimo da čim prije prođe, pa nije sva svoja. I onda nema pa nema one prave zime. Sad smo, nažalost, sve više svjesniji koliko blaga zima za sobom donosi posljedica. No, to je tema o kojoj bi se mogao napisati sasvim jedan novi tekst.

Odmah poslije posla u šetnju…

Na kraju, čitatelju/čitateljice, želim ti da i zimi živiš punim plućima. Zima ima svoj put i dio je prirodnog kruga. Negiramo li taj dio toga kruga, negiramo sam ciklus života. Prirodna je izmjena svjetla i mraka, dana i noći te je prirodna izmjena godišnjih doba. Međutim, ako ti je ljepše spavati zimski san i grijati se u svojoj kući, i to je sasvim u redu. Znam,  sama sam često takva, ali moram priznati da je predobar osjećaj iskoračiti iz naučenih obrazaca ponašanja i napraviti nešto drugačije. Probaj, možda ti se svidi. Javi kako je prošlo.

Tvoja,

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s