Znate onaj poriv kao da morate sve imati pod kontrolom? Kao da, ako sad nešto ne kažete, ako sad nešto ne poduzmete, cijeli svijet će vam se srušiti ili barem neki mali dio vašeg sigurnog svijeta. O da. To se događa na svim područjima – u poslu, u odnosima s drugima, sa zdravljem… Volimo imati kontrolu, međutim, što više želimo imati nešto pod kontrolom, e to nam ta gospođa kontrola sve više bježi iz ruke. Negdje sam davno pročitala da zapravo ništa nemamo pod kontrolom. Sad vidim da je to najveća istina koju sam počela shvaćati i predobro na svojoj koži.
U zadnje vrijeme sam pokušavala imati kontrolu kao nikad prije u životu. K’o neki manijak, doslovno. Oko posla, oko sebe, a osobito oko bližnjih. Točno sam osjetila u sebi kako imam duboki poriv utjecati na nekoga. Promijeniti ih, preokrenuti na drugi put, utjecati na njih za njihovo dobro. Barem to tako izgleda izvana, barem ja to tako prezentiram. Kako sam bila u zabludi. Pa kako, pobogu, ja znam što je najbolje za drugoga? A što da je obratno? Može li taj drugi znati što je najbolje za mene, i to bolje od mene? Zašto to onda radim i zašto mi to SVI neprestano radimo jedni drugima? Ne samo u ljubavnim odnosima, nego i, primjerice, u odnosima s roditeljima. Pa što ako tvoj roditelj radi nešto što se tebi ne sviđa ili ti to ne shvaćaš? Što ako tvoja mama jednostavno voli svoje vrijeme provoditi na vrtu i ispred televizije joj je cijeli svijet? Ako je to njezin pojam mira i ako je ona s tim zadovoljna, onda je to njezino i gotovo. I to moraš poštovati. Još je češće da se roditeljima ne sviđa kako su djeca sama sebi organizirala život i onda uporno pokušavaju utjecati na njih kao da to nisu odrasle osobe nego malene bebe kojima još treba pelenu mijenjati. Mada te kontrole ima svugdje, i u poslovnim i u prijateljskim odnosima.
Pogledala sam u vlastitu psihu i samu sebe iskreno zapitala zašto to radimo, zašto toliko želimo pod svom silom imati kontrolu nad drugima. Onda mi je sinulo. Pa to radimo iz svoje vlastite sigurnosti, jer tako mi nećemo biti povrijeđeni, jer ćemo tako sebe lišiti bola. Zato jer želimo da ta osoba bude slika koju smo mi zamislili, a ne želimo otvoriti oči i pogledati, ali zaista pogledati, u osobu koja je pred nama i poštovati to što ona jest. Poštovati to što netko jest znači dati mu krila da bude ono što bi trebao biti. I da, i meni su rezali krila, ali i ja sam htjela utjecati na odluke svojih bližnjih i ograničavati ih kako bi meni bilo lakše. Da, točno tako, rezati im krila kako bi meni bilo lakše. Sve dok nisam podrezala sama svoja krila. Jer čim sam drugome uskratila da bude ono što treba biti, automatski sam sama sebi isključila tu šansu. Ta spoznaja je bila veoma bolna. Bilo mi je teško kad sam spoznala što sam nesvjesno radila. Možda zato jer su to drugi radili meni. Međutim, moramo to prvo osvijestiti, a onda prestati s time. Zato što rezajući krila drugima, najviše sami sebi štetimo.
Naši bližnji, i mi sami, slobodni smo biti ono što jesmo. Rainer Maria Rilke jednom je rekao da moramo biti čuvari samoće onoga drugoga. Makar i to znači da ćemo mi biti nesigurni. Makar to znači da ćemo mi sami biti možda povrijeđeni. Sada shvaćam zašto tako panično sve volimo imati pod kontrolom. Zato što se grozimo susreta samih sa sobom. Zato što mislimo da za vlastitu sreću trebamo druge. Da, bojimo se biti sami, i to osobito sami sa svojom boli. Nismo svjesni da je upravo taj susret samih sa sobom upravo sve što nam treba i da je on neizbježan. I što sad treba? Kako dalje? Treba napraviti upravo ono čega se najviše bojimo. Krenuti ususret onome neizbježnome što je pred nama, krenuti ususret sebi. I pustiti drugoga da krene ususret sebi. To je najveći dar ljubavi. Na taj put krenut ćemo prije ili kasnije. Zato… Čemu odgađati neizbježno?
Jedino putovanje je ono u nutrinu.
Rainer Maria Rilke
Vaša,
Dozvoljeno je preuzimanje teksta uz navođenje autorice i poveznice na stranicu.
Mušica - Iskričava igra riječima 