Dnevnik raspjevane mame

31. ožujka 2022.


I tako se polako približava kraj ožujka. Je li netko ubrzao tu planetu ili se to meni samo čini? Tata je uzeo malenu pandicu (Hvala, tata! 🙂 ) , a mama razmišlja o čemu će nabrzaka natipkati… Ah, da… Krenimo od početka, pa naravno! 🙂

Postala sam majka. M-A-J-K-A. Da. Polovicom siječnja rodilo se moje drago djetešce. No nije se rodila samo ona, mala moja pandica, već se rodila i nova žena. Jača nego prije. Čini mi se kao da sam prije živjela totalno neki drugi život. Nisam sigurna jesam li uopće živjela. Barem onako istinski. Znam samo da sam lutala bespućima svoga uma, zarobljena u “Mogla bih ovo, mogla bih ono…”, a zbog straha od djelovanja život je samo pokraj mene prolazio. Sad tek vidim da sam prije samo bila rob izgovorima. Kao da je neki dijelić mene nedostajao, kao da je cijelo vrijeme postojala neka praznina kojoj nisam znala dati ime. Iskreno, nisam čak bila nabrijana da imam dijete, nisam o tome maštala dane i noći, nisam bila naročito luda za bebama i bila sam jaaaako fokusirana na obrazovanje i posao. Hoću reći, željela sam dijete, ali znala sam da bih mogla biti sretna i bez djeteta. I bila sam sretna na neki način, kad sam htjela. Međutim, sad tek vidim da nikad nisam bila ovako sretna i takvu ljubav nikad nisam osjetila. Sve ostale ljubavi su predivne, ali ljubav prema djetetu…To je sasvim transformirajuće iskustvo. To je ona prava ljubav. Ponovo je u meni probudila moju cjelovitost. Kao da se u meni oslobodilo ono malo zaigrano i bezbrižno dijete, ona mala debeljuca šteberica, a istovremeno ona mlada, vrckava buntovnica iz srednjoškolskih dana i te dvije su se spojile s ovom novom ženom kojoj se i ja svaki dan čudim. Zajedno čine majku s velikim M. Došlo mi je sjećanje kako sam se kao malena igrala jednu zanimljivu igru. Zvala sam je “Kiša, kiša, kiša.” Pretvarala bih se da je vani neko loše vrijeme i oluja pa bih se sklonila ispod poplona koji bi mi bio špilja, a ja bih se brinula za svoje medo-djetešce. Sad tek shvaćam da je to ono možda čemu sam duboko u sebi težila, samo nisam bila toga svjesna sve dok nije došla Ona.

Ovo moje djetešce već me toliko toga naučilo. Znam da sam ja tu da je vodim, ali imam osjećaj da će tek ona mene svašta naučiti. Kao što me već naučila da vrijeme tako, ali tako brzo prolazi. Kad sam to spoznala, postala sam nekako tužna. Prebrzo će mi odrasti i život je tako kratak. To sam već sada uvidjela. Ali znam da ne mogu dugo tako. Moram to prihvatiti i baš zbog te spoznaje svaki dan živjeti sebe i svoje vrijednosti, a najviša od njih je ljubav – prema drugima, prema stvaranju i djelovanju te prema sili koja nas sve vodi. I tako mi svaki dan okice moje male dušice poručuju: “Mama, budi tu, budi prisutna. Živi svoj život u punini. Živi život na svoj način. Prebrzo će ti proći i prebrzo ćemo se morati rastati.”  Pa joj pjevam iz sveg srca jer malena zna da mama voli pjevati. Baš zato pišem ovaj dnevnik. Da sve upijem. Svaki dodir, svaki pogled, svaku novu stvar koju napravi, svaku novu lekciju, svaki razlog za zahvalnost i radost u životu. A ima ih tisuću, kao što pjeva Josipa Lisac, i to svaki dan.

Ah, ta majčinska ljubav. Zbog nje rasteš i cvateš u svim smjerovima. Totalno drugi svemir. Moja malena pandica, ona je moja srećica, a ja – ja sam njena raspjevana mama. ♡

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s