Dnevnik raspjevane mame – On grli moj mrak

5. travnja 2022.

Danas je poseban dan za našu malu družinu. Tata i mama imaju 5. godišnjicu veze. Vrijeme je tako brzo prošlo. Čini mi se kao da smo se tek jučer upoznali. To je dobro, zar ne? Ako nam vrijeme tako brzo prolazi, znači da nam je lijepo skupa. No ipak, u tih 5 godina bilo je uspona i padova. Više uspona, dakako. Još uvijek se uhvatimo da se ponašamo totalno nezrelo poput nekakve djece i onda se bezveze posvadimo, doslovno za gluposti. Voljela bih kada bismo bili zreliji u našoj komunikaciji. Ma dobro, treba ostaviti mjesta za napredak. Ono što mi je najbitnije kod partnera, to sam i dobila. Bilo mi je bitno da me voli iskreno baš takvu kakva jesam. Da prihvati moju mračnu stranu. Znate, onaj mrak u nama koji pokažemo samo nekim osobama, onaj mrak kojega se, na neki način, sramimo, bojimo ili ga čak negiramo, želimo sakriti od samih sebe. Da, on poznaje moj mrak i on grli moj mrak. I ja isto tako dobro poznajem njegov mrak i grlim ga. Mislim da je u vezama upravo to najbitnije. Da se prihvatimo kompletni. Da prihvatimo i dobro i ono manje dobro u nama. On je u tih 5 godina u nekoliko navrata bio mrak za mene, ali moram priznati i ja za njega, no uvijek smo se trudili biti jedno drugome svjetlo. Bez obzira na taj mrak, uvijek ću se truditi to svjetlo u nama i vjerujem da ćemo uspjeti. Veselim se rasti s njim dalje i brinuti se o našoj bebici.

A ona? Uh, ona je sve jača i jača! Raste kao gljiva. Već bi silno nešto htjela reći i počela je jako biti aktivna. Evo, majke mi, stvarno imam osjećaj ponekad da me to dijete sve razumije. Ako njezin mozgić još nije tako razvijen da mi odgovori, znam da me njezina duša sto posto razumije. Mama se trudi žonglirati između više stvari, ali najbitnije je da je ona sretna i zadovoljna. Jer ako nije tako, sve drugo propada u vodu. Neki dan nam je slučajno ispala iz ruku tati kad je bila u nosiljci. Srećom, s manje visine i nije joj bilo ništa. Tata nam radi za kompjuterom i stalno baratenje mišom i tipkovnicom oslabilo mu je karpalne živce. U tom trenutku sam se preplašila kao nikada u životu. Nije joj bilo ništa, ali ja sam samo mislila: “A moglo je biti gore…” U tom trenutku sam shvatila da mi ništa u životu nije važnije od nje. Sve, sve apsolutno blijedi i gubi boje. Nakon nekog vremena sam se primirila i zahvalila Bogu što je sve u redu. “Znam da nas čeka još puno izazova s njom i moramo čuvati živce” , rekao je tata. U pravu je. Pozitivna strana tog trenutka bila je ta što smo shvatili da tata ima probleme s rukama i da to mora pripaziti i liječiti, a još bitnija spoznaja za mene bila je da je ona moja srce. I da mi daje snage za sve. Ooo, da… Ovih dana uspjele smo skroz preći na dojke! Ponosna sam na jednu i na drugu, vraški smo se namučile za to. Nadam se da će nam i dalje ići. Dok smo zajedno i dok vjerujemo jedni u druge – sve će biti u redu. Čvrsto vjerujem u to.

Fotografija: Pexels, Vanessa Garcia

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: