Sutra punimo tri mjeseca. Triiii. Počele smo biti sve aktivnije. Sve više i više pokušavamo komunicirati. Malena pandica sve više guguće. Imam osjećaj da me sve razumije. Mi razgovaramo ljubavnim jezikom – a taj jezik znamo svi.

Razumije ga baš svatko. Ma, možeš ti okupiti 10 različitih ljudi koji govore  10 različitih jezika. Ako će govoriti iz srca, sve ćemo ih razumjeti. U to sam sigurna.  To je zato što smo prvenstveno duhovna bića, a naš duh sve razumije. Sjećam se jednog predavanja naše drage Jasne Held, naše prve profesionalne pripovjedačice priča. Živo se sjećam kako je rekla da često na inozemnim festivalima pripovijedanja, na kojima nastupa, traže od nje da pripovijeda na hrvatskom. Čak su izveli i eksperiment. Pokušali su slušati priču na jeziku koji ne razumiju i pritom su morali zapisivati osjećaje koje u njima priča izaziva. Zanimljivo, iako nisu razumjeli jezik, osjetili su osjećaje koji se isprepleću u priči. Slično je i kad na Eurosongu pratimo izvođače iz raznih zemalja koji pjevaju na svom jeziku. Ako interpret ima osjećaj za prenošenje priče o kojoj pjesma govori, sigurno je da će dotaknuti slušatelje. Kako i ne bi, ako pjevaju iz ljubavi i za ljubav.

Tako i ja pjevam svaki dan malenoj žabici. Pjevanje sve liječi – grčeve, mučninu u trbuhu, nelagodu, pospanost, želju za društvom. Pjevam sve i svašta. Na španjolskom, hrvatskom i engleskom. Nije ni bitno. Zna ona sve to jer zajedno pjevamo i govorimo jezikom ljubavi. ♡