Jednoga dana sasvim malena djevojčica zaželjela je neobičnu, za nju, malenu želju. Poželjela je da njezin crveni točkasti kišobran postane čaroban. I gle čuda, Maši se ispuni želja. Kišobran postade čaroban na najzamišljeniji mogući način. Mogaše Mašu odvesti u bilo koju bajku i bilo koju priču koje joj srce zaželjaše. Mašina prva želja bijaše ova.

– Neka me kišobran povede u bajku o Mačku u čizmama!

Okrene kišobranom dva put lijevo, dva put desno, usmjeri ga prema gore iiiiiii –  TA-DAAA! Nađe se u bajci. Odmah je prepoznala mačka. Duge, vatreno narančaste dlake, snažan i domišljat. Imao je i predivan kitnjast rep i mogaše hodati na dvije noge kao pravi čovjek. Osim toga, nosio je prave, pravcate čizmice. Maša je željela znati kako da stekne više sigurnosti u sebe te odmah pođe do mačka da joj ne bi nekud utekao i direktno ga pita koja je tajna njegova samopouzdanja.  Mačak joj reče:

– Mašo, mrjaaau, slušaj svoje srce i ne sumnjaj u njega, mijauuuu! Oslobodi mačka u sebi. Znaš, u svakom čovjeku čuči jedan hrabar i odvažan mačak, samo ga treba probuditi!

Kad Maša to ču, odmah je znala što joj je činiti, ali već je imala pitanje vezano uz svoj drugi problem i opet potraži pomoć svog kišobrančića koji je najzad odvede u priču O Crvenkapici. Tamo ju je dočekala djevojčica rumenih obraza, predivne smeđe kose do ramena, očiju plavih poput mora i, naravno… Na sebi je imala krasnu crvenu kapicu koju je sašila njena baka. Maša je odmah pitala Crvenkapicu jedno vrlo bitno pitanje koje ju je mučilo. Kako da znade tko je loš, a tko je dobar? Kako da zna kome može vjerovati?

 – Moraš pogledati kako se osjećaš u blizini te osobe –  rekla je Crvenkapica.

–  Kako to misliš, kako se osjećam?

– Pa gledaj, ako osjećaš da se ne osjećaš baš najugodnije u blizini neke osobe, kao da te netko razvlači i rasteže, kao da te netko kuha u loncu, to i nije baš osoba kojoj bi trebala vjerovati. Isto tako, ako netko radi nešto što ti se ne sviđa, svakako se makni. I svakako nemoj otkrivati previše detalja o sebi, kao što sam ja zločestom vuku! Treba znati kome možeš govoriti što, a kome ne smiješ.

– Jao, sad si mi baš zbilja pomogla! Hvala ti –  reče Maša i odjuri već u neku novu priču.

Maša je bila poprilično sretna nakon što je saznala svoje odgovore na razna pitanja koja su joj se kovitlala u glavi, a koje je pronašla u raznim pričama. Njezina majka primijetila je to isto. Njezini obraščići češće su osijavali sreću nego inače. Pitala se što se to događa s Mašom i bila je znatiželjna.

– Mašo, često se družiš sa svojim kišobranom. Vidim da ti je svakako podigao samopouzdanje.

Ne samo to, mama. On je čaroban – kaže iznenada.

 – Kako to misliš, čaroban? –  upita majka.

– Može te odvesti u bilo koju priču želiš. Ja sam to zaželjela i meni se želja ispunila i on je sada čaroban!

Majka se prenu od čuda. Čarobni kišobran? – Maša uistinu ima plodnu maštu – pomislila je. Ipak, bojala se da Maša ne bi miješala maštu i stvarnost pa joj reče:

–  Maša, dušo. Moram ti to reći za tvoje dobro. Čarobni kišobrani ne postoje.

Kad Maša začu ovo, brzo joj se promijeni izraz lica. Ma što to ona govori? Kako može tako nešto reći?

– Kišobrančiću moj, ne slušaj je! Ne zna što govori! – šapnula je kišobranu kad majka nije vidjela.

Maša je bila pomalo tužna nakon toga. Stoga je odlučila tražiti savjet od najboljeg mogućeg lika kojeg je mogla zamisliti, i to pravog filozofa! Malog Princa. I u tome joj opet pomogne njezin kišobran. Okrenuvši ga dva put lijevo, dva put desno i usmjerivši ga ravno prema gore, eto ti ga, Maša se nađe na Prinčevu planetu. Vidi ga kako razgovara sa svojom ružom.

 – Mali prinče, Mali prinčeee – poviče.

– Uh, tko je to? Tko to dolazi? Ružo, imamo iznenadne posjetitelje! Mora da je neka čarolija u pitanju.

– Mali Prinče, da ti se predstavim. Ja sam Maša, imam 9 godina i samo jednu želju! Nadam se da mi možeš u tome pomoći.

– Reci kako ti mogu pomoći.

– Moja mama ne vjeruje da je moj kišobran čaroban, a upravo me on doveo do tebe. Kako da joj objasnim da govorim istinu?

–  Mašo draga, to je vrlo jednostavno.

– Pa kako?

–  Ima problem koji ja volim zvati djemnezija.

 – Djemne što???

 – Djemnezija… Skraćeno ime za “amnezija djetinjstva”. To znači da je zaboravila kako je to biti dijete. A to je najveća greška koju odrasli rade. Misle da, kad odrastu, moraju biti ozbiljni i prestati se igrati, sanjati i maštati. Ono što moraš učiniti jest pomoći joj da se sjeti svog djetinjstva.

 – Kako da to napravim?

– Pogledaj u svoje srce i znat ćeš.

Maša je došla kući i odlučila je ne govoriti ništa. Baš ništa. Srce joj je govorilo da mora pustiti majku da sama uvidi o čemu joj priča. Vjerovala je da će se majka sjetiti sebe kao djeteta.

Prošlo je nekoliko dana. Bio je petak. Vidjela je na televiziji da će taj dan padati kiša i ubacila je majci u auto svoj kišobran, da ga ima za svaki slučaj. Znala je da majka mora nešto obaviti kasnije u gradu. I tako je majka krenula u grad nešto obaviti, i to ne znajući da ima kišobran u autu. Odjednom se spustila kiša na sve strane. Sve je postalo sivo. Ljudi i ulice, sve sve. Odjednom, sa zadnjeg sjedišta auta, zablista Mašin kišobran. Uh, kako se majka razveselila. U svom tom sivilu, on sjaji i razveseljava svojojm jarkom crvenom bojom kao da je iskočio iz neke priče. Majka je tata uvidjela da je kišobran uistinu poseban.

Čim je došla doma, prišla je kćeri i tiho joj šapnula:

– Mašo, tvoj kišobran je uistinu čaroban.

 – Mama, jesam li ti rekla, aha, aha! 🙂 Sad i ti možeš uploviti u bilo koju priču, pričati s Petrom Panom, Domaćima, Mačkom u čizmama, Malim Princom, Harry Potterom… kime god želiš! 🙂

I tako su Maša i mama svaki dan plovile beskrajnim morem priča. Svaki dan su upecale neku novu ili se vratile nekoj najdražoj kao nekoj prijateljici. A kišobran? Kišobran je tu uvijek bio njihov pratitelj i podsjetnik na to da su male stvari najbitnije i najčudesnije na svijetu.

Petra Balić

Dozvoljeno je dijeljenje priče uz obavezno navođenje autorice i poveznice na stranicu.