19. travnja 2022.

Vrijeme u mom životu i ja smo se pomirili. Više ne bježi toliko koliko prije. Upijam svaki trenutak kao najbolji kolač. Promatram svoje reakcije i pažljivija sam prema svojoj okolini. Nemam toliko veliku potrebu za kontrolom, no još je uvijek ponekad prisutna. Znaš onaj osjećaj kad te strah ili te neka manifestacija straha preuzme pa uporno i uporno želiš kontrolirati neku situaciju, a istina je upravo suprotna. Ne možeš kontrolirati ništa. To je ujedno i dobra i ohrabrujuća vijest pa se mogu opustiti. Mogu i na to gledati negativno. Jaaaao, ne mogu ništa kontrolirati. Katastrofaaaa, strašno! I onda tek shvatiš da je zapravo sve bijelo i crno, ovisi kako na to gledaš. Malena pandica i ja dalje zajedno pjevamo, pričamo priče, razgovaramo, vježbamo, čitamo knjige. Imam osjećaj kao da me to dijete sasvim razumije. Spontano razgovaram s njom kao da je već odrasla osoba. Sjetila sam se svog rada u vrtiću i najmanje skupine djece. U njoj je bila jedna divna, slatka djevojčica koja je tek nedavno došla u vrtić, a jako joj je nedostajala njezina mama. Mali čovjek ili, bolje rečeno, mala ženica nije znala puno toga o vrtićkoj rutini i djelovala je zbunjeno. Svjedočila sam o ne baš tako dobroj strani sustava u vrtićima. Kako postoje velike skupine s previše djece, nažalost, odgajateljice se ne mogu svakom djetetu posvetiti onako kako ono zaslužuje. A potrebno je tako malo. Samo jedno malo tapšanje po ramenu, samo jedna rečenica s upućenim pogledom u oči i trunkicu ljubavi te razumijevanja. Samo 10 sekundi, i to maleno čudo od godine i pol je sve razumjelo. Nažalost, kako je u vrtićima velik broj skupina, odgojiteljice često nemaju tih 10 sekundi za svako dijete ponaosob. O manjkavostima naših obrazovnih sustava nekom drugom prilikom, a sad se vraćam na svoju pandicu. Pala mi je napamet luckasta ideja. Pa možda i moja tako malena bebica mene razumije. Možda još nema kapaciteta odgovoriti, ali me razumije, sigurna sam. Kad pogledam te malene oke kako se sjaje i njezine prve pokušaje govora, zamišljam kako je to malom biću u ovom novom svijetu punom čudesnih odraslih, čudesnih predmeta, čudesnih pojava. Tada sam prvi put spoznala važnu stvar – i najmlađa djeca, koja ne mogu još sasvim govoriti i najbolje se izraziti, razumiju nas savršeno. Imala sam priliku raditi i s djetetom s posebnim potrebama u vrtiću. Moj maleni žabac za kojeg sam se skrbila imao je teško zaostajanje u razvoju. Odrastao je u sirovim uvjetima. Često ga se sada znam sjetiti. Kako bi možda on ispao da je imao topli obiteljski dom? Ono u što sam se uvjerila u radu s njim jest da je duša neuništiva i da ona sve razumije. Taj moj maleni micek, iako je teško govorio, teže hodao i nesamostalno obavljao nuždu, bio je prava glazbena duša. Kako je to dijete uživalo u glazbi! Pjevalo je, plesalo i najradije učilo uz glazbu. Uz melodiju i ritam, sve smo lakše prebrodjeli. I uporno je to djetešce htjelo reći – daj mi glazbe, to je ono što volim. To mi je samo pokazalo da umjetnost i ljubav mogu sve premostiti. ❤ Samo je potrebno vremena, pažnje i naravno – ništa bez ljubavi – to je glavni sastojak svega. Tako i moja malena pandica meni svaki dan govori, govori, govori, a ja naprežem uši da je čujem. Zastanem i poslušam. Stanem, ne govorim ništa i čekam da mi ona nešto pokuša reći. I ponekad, kad jako puno govorim, kad ona počne gugati, imam osjećaj da mi kaže: “Ajde, mama! Ne pričaj ti toliko, daj da ja malo pričam!” A ja joj kažem: “Evo, evo, slušam.” I naćulim uši. 🙂 Ma za tebe ću se pretvoriti u najboljeg slušatelja na svijetu! I stvarno, nisam najbolji slušatelj. Uvijek volim više govoriti nego slušati, iskreno. To mi je i mana ponekad, u bliskim odnosima. No sada vidim da mogu biti bolji slušatelj, čak i najbolji! Svaki dan mic po mic, svaki dan malo bolja, pa još malo bolja od same sebe. Jer za nju… Za nju, pretvorit ću se u bilo što.

❤