Dnevnik raspjevane mame – (Ne)Iskrenost naša svagdašnja

Otkad je moja malena došla u moj život, život mi se preokrenuo naopačke, i to na Bolje naopačke. Porod je očito za mene bio transformativno iskustvo. Znanost kaže da mnoge žene dobivaju novu osobnost. Kako to znaju? Pa skenirali su im mozak, naravno. Složila bih se djelomično. Ako gledamo na to s aspekta duha, to je cijelo vrijeme čučalo u nama, a sad je samo dobilo dozvolu da se oslobodi. U meni je očito čučao jedan neustrašivi lav. Ili bolje rečeno – neustrašiva mačka.

Kažu da sam postala “bez dlake na jeziku”. Drugim riječima, ne ustručavam se da jasno kažem što mislim. Tako lijepo kaže Anićev rječnik. Reći pak što misliš znači biti ISKREN. A ja volim biti iskrena. I bolje je tako. Ne znam kako bih mogla u životu pisati da imam dlaku na jeziku. Onda se ne možeš nazvati piscem jer svi veliki pisci nisu imali dlake na jeziku. Dakle – nekima to odgovara, a nekima ne. Naravno, kao i sve u životu, neki ljudi su skloni tumačiti sve kroz negativnu prizmu, a neki će vidjeti to kao pozitivno. Negativni pogled bio bi nešto poput ovoga: “Ajme, kako je ona bezobrazna! Užas, neodgojena! Ajmeee, majko!” Pozitivni pogled bi bio nešto poput ovoga: “Ajme, volim takve ljude koji su otvoreni. S njima znam na čemu sam.” Jer SVE ima svoje dvije strane, samo je na tebi da odlučiš kako ćeš na to gledati.

Ma možeš biti najbolji čovjek na svijetu, onaj koji želi, naći će ti nešto s čim će te ocrniti ako mu taj tren ne odgovaraš i ako trenutno ima problem sam sa sobom pa mora to negdje projicirati. To je problem autentično dobrim ljudima ili barem onima koji se zbilja trude biti što bolji. Ne mogu si priuštiti, izgleda, pokazati zube jer ih odmah smatraju zlima. Da. Ne znam jeste li znali, ali osobe koje vole i cijene sebe, i to zdravo, nisu dobrohotni čovječuljci koji se mogu šutati kako god kome odgovara. I to me naučio Bruno Šimleša. Hvala, Bruno. Mada, štogod ja napisala i rekla, svatko će misliti što god hoće i to je njegovo pravo. I u pravu je što god misli. Jer ne možemo utjecati na tuđe slike o nama. Ali, moramo biti svjesni da vrlo često ljudi nisu slike koje stvaramo u svojim glavama o njima.

Što je to toliko na mene utjecalo? Pa kad se sjetim kako sam bila sama i uplašena na porodu i kako sam u jednom trenutku mislila da ću umrijeti, a onda sam preživjela i na svijet donijela jednu malu divnu dušicu – e od onda se više ničega ne bojim. Čega da se bojim? Reći svoje mišljenje? Iskreno živjeti? Pa zar ne bismo to svi trebali? Shvatila sam da više ne želim voditi lažne odnose i biti lažna pred drugima i smanjivati se samo da bih nekoga drugoga poštedjela. Jer – budimo realni – tko mene štedi? Ili ja to volim reći: “Tko mene pita kak’ si?” Kad me provociraju svako malo s nespretnim izjavama i ulaze u moj život bez da sam ih pozvala, propituju i ispituju moj život kao da je njihov vlastiti, a ja se smiješim i pokušavam izbjeći sukob (jer se curice odmalena uči da su pristojne), pa pokušavam dati neki mirniji, asertivniji odgovor – eh, imam osjećaj da moram srati ružice samo da održim dragocjeni mir u sebi i okolo sebe. I znači, onda pokušavam, da se tako izrazim jer nemam boljeg izraza trenutno, da serem ružice jer želim imati mira. No teško je srati ružice, znate i sami, je tako? Kako god su dobre i lijepe, imaju trnje, i to je problem, zato je pomalo naporno. Zato izbjegavam kako god mogu srati ružice.

Znam da ponekad ljudi nemaju loše namjere i ne bih im trebala zamjeriti, ali onda kad ja imam taj stav “bez dlake na jeziku”, onda se čude k’o pura dreku. (A i često je put prema paklu popločen dobrim namjerama, je tako?) To ti je ono – ja smijem, ti ne smiješ. Drugim riječima, ti mene ne moraš poštovati i možeš mi govoriti što želiš, a ja bih trebala šutjeti i tebe poštovati? Tako to ide? Hahaha, vic stoljeća, zar ne? 😀 Kad su se meni ispričali jer su “bez dlake na jeziku”? Nikad ili možda rijetko sami od sebe. I to ako sam istaknula da sam povrijeđena. Često sam čula da sam i preozbiljna i da sam preosjetljiva i da sve ozbiljno shvaćam. Možda je tako. A možda je i netko neobziran. Opet je kako gledaš. Neki se ni onda ne ispričaju kad znaju da su krivi, pa čak kad im kažem da sam povrijeđena. Iskreno, i ne trebaju. Nisam od šećerne vune pa ću se rastopiti jer netko očito nesvjestan da čini nažao nekom drugom ne vidi dalje od svog nosa. Nisam ni ja anđelek kako bi rekli u mom kraju, ali trudim se biti pravedna. To znači da sam također pravedna i prema sebi i branit ću sebe ako smatram da ima potrebe. Samo je žalosno kad se počneš braniti, mnogi to smatraju nepravednim prema njima. Ne uzmu ni časak da promisle – pa čekaj, čekaj – jesam možda stvarno s nečim ovo izazvao? Da, često smo nepravedni jedni prema drugima, ali znamo samo u druge prstom upirati da su samo oni krivi. Ne daj Bože da vidimo svoj dio krivnje. Jer za svađu je potrebno dvoje. Ne može se nitko s tobom posvađati ako TI to ne dozvoliš. To još uvijek učim – moram priznati. Bitno je da se problem riješi, a ne da se dokaže tko je u pravu. No često moramo biti jedni nad drugima. “E pa baš sam ja u pravu” – viče ego na sav glas. Utopili bismo u čaši vode vlastitu mamu, oca, kći, sina, brata, sestru za jednu običnu tvrdnju, oko koje se ne slažemo. I onda se čudimo što postoje ratovi. Pa ratovi su već na našem kućnom pragu.

Shvatila sam jedno – mi ljudi smo uistinu zanimljiva i kontradiktorna bića. Kunemo se da želimo iskrenost i da želimo iskrene odnose, a onda kada ta iskrenost pokuca na vrata, pokunjimo se kao da nam je netko dao pljusku. Zapitajmo se – želimo li uistinu iskrene odnose ili se samo pravimo da želimo? Pitam vas lijepo i iskreno – želite da vam lažu u lice? Želite da se osjećaji i zamjeranja skrivaju pod tepih? Ok, i to je izbor. Kako ‘ćete. Da, istina je – treba imati mjeru. Treba znati kada reći nešto, a kada ne. Treba znati to reći čim ljubaznije i čim mirnije, bez potrebe za svađom. Nekad je još bolje – ništa ne reći i udaljiti se. Međutim, ako vam dođe da se taj trenutak, uz svu dobru volju, raspalite jer nam je netko prelio i zadnju šalicu strpljenja – raspalite. Jer ne možete protiv istine. A vaši osjećaji jesu vaša istina. Ponekad ne možemo sebe kontrolirati toliko dobro da ostanemo mirni. Izađu negativni osjećaji. No oni su također stvarni, oni postoje. Treba im dati prostora za izražavanje Samo ih trebamo naučiti izlagati što mirnije ili se maknuti ako, unatoč tome što smo se mirno zauzeli za sebe, nismo saslušani i poštovani. Još bolje je izraziti ih u obliku umjetnosti ili nekog oblika rada. (O tome u nekom drugom tekstu.)

Moja malena moja je najveća učiteljica. Tako je nevina, tako svoja, tako radosna. Ne želim da ikad izgubi tu svoju radost. Negdje sam čitala tekst da djeca plaču jer zovu i trebaju pomoć. Neki roditelji puštaju dijete da plaču. Neki odmah reagiraju. Da, ponekad nama roditeljima ide na živce to sve skupa jer imamo osjećaj kao da stalnooo nešto od nas trebaju. (Je, i to se događa. Nismo roboti.) Ma vidi čuda, imamo dijete koje se ne može samostalno za sebe brinuti – pa što smo očekivali? Da će sama ustati i pobrinuti se za sebe? Eto, ljudi, ČUDOO od djeteta. Stavi na sve naslove u novine. Zbilja smo mi mladi ponekad bedasti. Ne ide to tako. Vraćam se na tekst o plaču djece. (I to je tekst temeljen na istinitoj priči, onako usput.) Dakle, neki su ljudi došli u neko sirotište i sva djeca su bila tiho. Vladala je užasna tišina. Rekli su im da su se djeca naviknula da im nitko neće doći u pomoć i zato ne plaču. Kad sam to pročitala, nešto me presjeklo. Jedva sam čekala svaku priliku da mi beba zaplače. I mišljah i govorih djetetu: “Plači, dijete moje, zovi, traži pomoć. Pomoć će ti uvijek doći. Ako tu neću biti ja, doći će netko drugi. Raspali i reći mi što misliš, reći mi što trebaš.”

Nemamo pojma koliki utjecaj imamo na vlastitu djecu. Doslovno svaka sitnica ih može oblikovati. Činjenica je da ne možemo sve kontrolirati. No nešto možemo. Ono što osvijestimo. I ono što možemo – trebamo. I tako će moja malena odmalena naučiti da se sa ženama ne zafrkava. I da , ponekad, samo ponekad, pristojnost treba staviti u džep.

P.S. I TO TI JE TO. (Volim “I” ❤ )

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s