Nedavno nas je posjetila gospođa Prehlada. Naša prva prehlada s našom malom pandicom. Kažu drugi – pa što sad – koliko puta će se još prehladiti. Ali ne – ovo je Naša prva prehlada. I žalim svakoga tko to olako shvaća i tko je već zaboravio kako je bilo njima kada su Prvi put imali prehlađeno dijete. Ti strahovi, pa ta nesigurnost, pa cijeli taj miks različitih emocija – to ti nitko ne može uzeti i umanjiti! Dakle, gospođa P. došla je sasvim normalno, kao i svaka druga prehlada, ali mi smo je dočekali kao da nas netko napada, kao da je sada kraj svijeta. I bio je kraj svijeta. Da, svijeta u kojem smo tako bezbrižno živjeli misleći da nam dijete ne može biti bolesno – a može. I to je sasvim u redu.

Nakon početne panike, došao je susret sa stvarnošću. Trebalo je prihvatiti da je to sad tako i da je i to u redu. Osjećajna sam osoba po prirodi, ali jako dobro znam kada treba uključiti mozak. I to je nešto novo što sam sada naučila o sebi. Da, emocije i iskazivanje emocija je zakon, ali kada prođe taj prvi val emocija, treba sjesti mirne i hladne glave i odlučiti koje ćeš korake napraviti kako bi mogao djelovati, tj. kako bi mogao pomoći. Nažalost, mozak baš i ne radi kad te emocije previše peru. Zato treba naći načina da se primiriš i da uključiš mozak i da u zajedništvu sa srcem (emocijom) napraviš potrebno. Krenule su inhalacije, učenje o čišćenju nosića i sve ostalo vezano uz to. Vidjela sam da me užasno muči kada mi dijete plače. Meni je to signal da nešto ne štima. Kažu – pustite nek se plače. Bolje je za pluća, bolje će udisati paru. U redu. Ima nešto u tome, naravno. Međutim, ne može li se nešto učiniti da se djetetu olakša? Zašto mi ljudi uvijek mislimo da za sve treba trpjeti? Pa kad ćemo više tako dugo pušiti tu foru? Ja ju već dugo ne pušim i tako sam pristupila i toj situaciji. Kazah samoj sebi – mora postojati bolji način. Jer uvijek postoji bolji način kako da nešto napraviš – samo je stvar u tome vidiš li ti to, a i kad vidiš, pitanje je tvoje spremnosti da učiniš baš to da bude bolje.

I bi bolje. Pomogla sam svojoj pandici da joj inhalacije nisu ništa strašno i da joj doktori nisu ništa strašno i da je to za njezino dobro. Kako? Naravno – pjevanje i raspjevana mama. Malena baš usitinu voli kad joj mama pjeva pa čak i kad je bolesna. To ju smiruje. Pjevale smo svaki dan. Kod inhalacije doma, pa kod inhalacije kod doktorice. Nije mamu sram pjevati igdje ako će to njezinom djetetu pomoći. Shvatila sam, po ne znam koji put, da umjetnost uistinu ima terapeutsku moć nad nama. Osim toga, kazala sam joj sve da je to normalno, da je i mama prehlađena, da i mama mora čistiti nosić te sam joj sve to demonstrirala i malena se po prvi put nasmijala od srca, od srca na sav glas! 🙂 Tako je nešto što je mom dragom i meni prvotno bilo izvor straha, pa boli, sumnje i nesigurnosti postalo nešto što nam je počelo predstavljati veselje. Naši trenuci pjevanja i mira. Naši trenuci kada pomažemo jedni drugima.

Naša ustrajnost i borba uskoro se isplatila. Nakon nekoliko kontrolica i mnogo inhalacija, a i strpljivosti da se ne izlažemo previše vremenskim čimbenicima i različitim okolinama, doktorica je konačno rekla da se naša gospođa Prehlada koja je inače prešla u blagi bronhitis povlači. Bila je to naša mala pobjeda. Naš mali zajednički uspjeh. I onda je još Hrvatska konaaaaačno pobijedila Francusku. Aleluuuuuja! 😀 Znam da nam to nije zadnji izazov. Znam da to nije naša zadnja prehlada. No sada imamo sve alate za borbu – ljubav, strpljenje, veselje, mudrost, kreativnost, mir i povrh svega – iskustvo. I znate što? Puno, puno različitih šarenih emocija.

Negdje sam jednom pročitala – ne ispričavajte se za svoje osjećaje jer se ispričavate za istinu. Bitno je naglasiti – Svoju Unutarnju Istinu – a to je jedina važna stvarnost i jedino i apsolutno mjerilo života. Zbog svoje malene, Svoje Istine više se ne bojim. Ni pred sobom, a ni pred drugima. Mogu me tući, mogu me omalovažavati, mogu me ne razumjeti, mogu me isključiti, mogu me proglasiti najzlobnijom osobom na svijetu, reći istine i laži o meni, govoriti štogod im olakšava dušu – ali mene to ne brine. Jer, kada je ona dobro – nema veće sreće za mene. Tada sam najsnažnija i najsretnija. Jer ja sam njezina raspjevana mama. ❤