26. srpnja 2022.

Ovih dana u ljudima se kovitlaju vrtlozi emocija. (Ili sam to samo ja, pa vidim sebe u njima?) Nisam imuna na ove vrućine i sve što iznose iz dubine. Malena pandica je isto nervoznija. Kao da nam se duh umorio. To sve osjeća i ona. To je tako kad ti se nakupi dosta toga na duši. Zaboraviš na krila i let, a krila počinju kržljati. Tȁ kako letjeti kad stalno pušu nepogodni vjetrovi?

Onda jednostavno shvatiš – ne možemo utjecati na vjetrove oko sebe. Oni imaju svoju volju. Oni će uvijek biti tu negdje i puhati, htjela ja to ili ne. I oni su dio veličanstvenog svemirskog plesa. Zato mogu samo imati fokus na ono najbitnije – svoje veliko i malo srce u svojoj pandici. I onda joj ponovo zapjevam i shvaćam – glazba će me uvijek vući iz tih dubina. I mene i sve oko mene. Spoznah da je glazba oduvijek bila moj san. Vraćam joj se u snovima, u mislima, u teškoćama, u veselju… To je jače od mene. Srce naprosto želi pjevati. Ono naprosto želi ono što želi. Ne mogu protiv njega.

Jer i mame imaju snove. Koje ih drže budnima. Koje ih dižu kad su zapele u mračnim dubinama. Koji otkrivaju njihove najljepše boje i visine. To glazba čini meni – kad moje srce pjeva svom malom srcu i svakom srcu koje osjeća – ma blistam. I ja sam uistinu ponovo sretna, raspjevana mama.