Otkad sam bila malena, ljubujem s različitim oblicima svojih strasti – pjevanjem, pisanjem, crtanjem, glumom, knjigama, fotografiranjem, pomaganjem drugima, učenjem jezika… Igrala sam se učiteljice i imala sam vlastiti osmišljeni TV program. Serije sam glumila, a na WC-u su uvijek bile vijesti. Vijesti i WC. Vrlo zgodno i simbolično mjesto, je li tako? Osim toga, osmišljavala sam priče napamet, mijenjala glasove i snimala se na kazete. Pisala sam također priče za kolege iz razreda. Isprintala bih priču i podijelila bih da čitaju. Igrala sam se knjižnice, slikala sam, pisala recepte…Svašta. Uvijek sam voljela učiti. Zanimalo me jednostavno – SVE. Išla sam na natjecanje iz hrvatskog jezika, nastupala sam kao pjevačica na školskim priredbama, išla sam na grupu iz kemije, a učitelj biologije doslovno me molio da idem na natjecanje. Rekao mi je: “Ti bi dušu dala za ispit.” I bio je sasvim u pravu. Jako sam voljela učiti. Naučiti baš sve, i to najbolje što mogu. Bila sam nešto poput Sheldona Coopera, usuđujem se reći – štreberica, kako su me voljeli zvati, i sa sasvim osebujnim pogledom na svijet.

Onda je došao pubertet. Uuuuuh, hormoni su me pošteno oprali. Odjednom, bilo je važnije sve drugo – dečki, izlasci i računalo. Uh, što se sve moglo na računalu. Igrala sam igrice, istraživala teme… Onda je polako došao Messenger. Sjećate se onih malih plavo-zelenih čovječuljaka? Generacija devedesetih će sigurno znati. Uh, tamo smo visjeli po cijele dane. “Chatali” smo sve u 16. Bilo je bitno da ti simpatija vidi koju sad ti pjesmu slušaš. Postojala je opcija da se to može vidjeti, ako se sjećate. Priželjkivali smo da možda shvati da je ta pjesma baš upućena njemu ili njoj. Uh, uh, kako je to bilo zanimljivo. No, uspjeh u školi je počeo opadati. Postala sam svoja apsolutna šeldonovska suprotnost. Nisam pisala zadaće. Nisam učila. Radila sam ili minimalno ili gotovo ništa za školu. Ne znam kako sam uspjela proći s 4. Sjećam se kako mi je učitelj psihologije rekao: “Nećeš se uvijek moći izvlačiti na inteligenciju.” Sad tek shvaćam da sam se snalazila na razne načine da prođem tu školu s minimum truda. Je li to žalosno ili genijalno? Hm… Procijenite sami. Sad kad pogledam unatrag, malo mi je žao, ali i nije. Zašto mi je žao? Žao mi jer vidim da sam mogla upiti još više znanja, a ne vrijeme trošiti na bedastoće. Mada sve ima svoju pozitivnu i negativnu stranu, tako da je sve to na koncu dobro. Jer sve se događa u našu korist – sad to znam. Tako je kako je trebalo biti, izgleda. Zašto pak mi nije žao? Koja je to svjetla strana u toj priči? Dozvolivši sebi da ne radim SVE kao prije u osnovnoj školi, počela sam raditi samo ONO ŠTO MI SE zaista SVIĐALO. To je za mene u tom razdoblju bio već spomenuti Messenger i društvene mreže, pjevanje i gluma. Dušu sam dala za pjevanje i glumu u srednjoj školi. Svugdje sam kasnila, ali na probu dramske ili probe za školsko pjevačko natjecanje – ma prva sam tamo bila! Za mene je to bio najljepši osjećaj – biti na pozornici. Pa što mi drugo treba? Aha, da… pa škola i dobre ocjene. Uvijek sam to u dubini duše znala, stoga sam se unatoč svojoj lijenosti i nemotiviranosti za školske obaveze trudila da ne skliznem toliko duboko u nevolju da se ne bih mogla izvući van. Primjerice, jedno 2-3 jedinice nisu baš takva koma, ali 5-6, uh, to je već malo za zastati i srediti stvar. Sad mi je malo žao što sam toliko vremena potrošila na gluposti kao što su društvene mreže, chatanje, izlasci… No, opet dok pogledaš, sve je to dio odrastanja. Mislila sam ovih dana da je šteta što me majka nije više “primila na red”. Znala je da sam bila velika štreberica, pa kako nije reagirala na tu veliku promjenu? Sada znam da je i ona imala svojih briga, i to velikih, pa je mogu razumjeti. Vjerujem da bi školski uspjeh bio puno bolji da sam više vremena uložila u učenje. Bez obzira na to, smatram da i školski sustav ima svoju zaslužnost u mojoj nezainteresiranosti. Svake školske godine bilo bi isto: počela bih nadobudno kao – pa znam ja to, pa mogu ja to, pa ja sam inače odlikašica, pa što mi je… I imala sam same petice ili barem četvorke. I onda bi s vremenom motivacija opala. Danas shvaćam da mi je bilo poprilično dosadno u školi. Nije toliko do profesora – oni su radili najbolje što su mogli. Sam sustav je toliko dosadno posložen da to mom lutajućem i šarolikom umu nije bilo nešto previše zanimljivo. Kao da sam znala da sam to već prošla u osnovnoj školi. Nije mi se dalo trčati za ocjenama. Radila sam samo ono što sam voljela i tu sam imala dobre ocjene. Kao da već onda nisam htjela gubiti dragocjeno životno vrijeme na ono što me ne zanima.

Na kraju sam uspjela upisati i fakultet koji sam htjela. Nekako mi je prirodno bilo da upišem hrvatski jezik. To mi je išlo najprirodnije i najlakše. Bila mi je velika želja i gluma, no toga sam se bojala. Bojala sam se da možda neće biti posla u tome, da bih trebala raditi nešto “sigurnije”. Jesam spomenula da kroatista ima jako puno i da nas je previše i da nemamo posla?! Vidi sad ti te lijepe sigurnosti. Iako sam upisala ono što sam kao voljela, kao nešto što mi ide prirodno, ubrzo mi je postalo dosadnjikavo. Ne kao u srednjoj školi. Ma ne. Bili su neki predmeti koji su me maksimalno zainteresirali, fascinirali me i imala sam jako dobre uspjehe. Žao mi je bilo što opet trošim vrijeme na SAMO jedno područje i na neke totalno dosadne teme, a često su mi i neki nastavnici bili nezanimljivi i tada bi moj interes za predmet također pao. Zato sam upisivala izborne kolegije s drugih odsjeka. Htjela sam više znanja o drugim područjima, ne samo o jezikoslovlju. Danas opet znam – i na fakultetu mi je bilo, na neki način, DOSADNO. I to toliko, da sam na 5. godini, na samom kraju sve htjela poslati k vragu. Da me nisu kolegice i roditelji ohrabrili da završim to što sam započela, vrlo vjerojatno bih to napravila. Unatoč svemu, uspjela sam to nekako pregrmiti i napisati svoj diplomski rad s kojim sam bila jako zadovoljna. Pogađate – imao je multidisciplinarni pristup, i da, osmislila sam svoju vlastitu temu. Sretna sam bila pišući taj rad. Tada sam shvatila da uistinu volim pisati. Danas mi je drago što su mi moji najdraži pomogli da to doguram do kraja jer sada znam da sam morala završiti taj studij jer mi je jako, ali jako puno pomogao na mom putu samootkrivanja.

Uskoro sam nakon diplomiranja krenula na vozački. E, ja sam vam jedva čekala to. Ma, ja sam sanjala kako voziiiim. Doslovno. I dođe konačno to vrijeme da ja obavim vozački. To je za mene bilo vrlo, vrlo mučno razdoblje. Ne biste vjerovali, uspjela sam sve položiti iz prve, ali… Jednom prilikom u probnoj vožnji instruktorica mi je rekla: “Dobro, Petra, pa gdje si ti?” Meni vam je pažnja totalno bježala, tj. nisam mogla držati pažnju na više stvari odjednom. Rekli bi ljudi – ma svima je teško u početku. Međutim, ovo je bilo nešto drugo. Kao da me u nekim trenucima stvarno nije bilo, pogotovo dok je instruktorica nešto pričala. Ma nije mi išao taj multitasking nikako. Sjajna u hiperfokusiranju na jednu stvar, loša u pažnji na sve strane. Uh, tada sam shvatila da multitaskiranje moram stvarno, ali stvarno vježbati. Mogu s vremenom multitaskirati u nekom području, ali baš moram vježbati. Pa čak i onda ne ide baš najbolje. Čovječe, kao da sam muško. Majke mi. I dan-danas se nekad teže koncentriram na više toga u vožnji, ali sad je već bolje. Zato ću često biti tiho u automobilu jer se koncentriram. (Eto, svi koji ne volite kad jako puno pričam, a jako puno pričam, sjednite sa mnom u auto kad vozim i odmorite mozak.) Dakle, dosta se koncentriram jer mi pažnja može pobjeći u bilo kojem trenu. Nakon 5 godina vožnje, sad je puno lakše. Ali eto, u tom početku je bilo jako teško. Počela sam tada više istraživati svoju pažnju te općenito o samoj pažnji i shvatila sam – Bože dragi, ja imam neku vrstu ADHD-a. Ne znam ako znate što je to. Nisam bolesna, bez brige. Samo što imam drugačiju neurostrukturu mozga od većine ljudi. To bi spadalo u kategoriju iznimnomislećih ljudi o kojima je pisala Christel Petitcollin u knjizi “Kako manje misliti”. Mogu vam reći definitivno da je moj mozak šaren. Da jako puno mislim, da se mogu izuzetno duboko posvetiti nekom području kojeg volim ili mi se učini zanimljivim. Prefrontalni korteks drugačiji mi je od drugih osoba, a isto tako, aktivnija i dominantnija mi je ona desna polutka, ona zadužena za kreativnost. Ta spoznaja uvelike mi je pomogla u životu, ali nisam i dalje uspijevala posložiti cijelu priču o svojoj osobnosti.

Nakon vozačkog, uspjela sam obraniti diplomski. Krenula je potraga za poslom. Prvo sam krenula logično – tragom struke. Moram reći, bilo mi je divno raditi u školi. Volim djecu i volim predavati. No opet se pojavio problem – samo hrvatski? Željela bih i pjevati i glumiti i stvarati… Dakle, opet mi je postalo dosadno. Teško mi se bilo zamisliti da ću apsolutno cijeli svoj život posvetiti samo jednom području ili tom području na tako, po mom mišljenju, nekreativni način! Da, i u nastavi ima prostora za kreativnost, ali htjela sam biti što kreativnija, družiti se što više s različitim umjetnostima i područjima. U tom trenutku još nisam znala za multipotencijalne ljude. Počela sam eksperimentirati. Još uvijek sam mislila da samo nisam imala sreću pogoditi baš onaj pravi posao za mene. Ma sigurno moram naći samo posao koji će mi se najviše sviđati od svih – mislila sam. Radila sam sve živo – u knjižnici (e, to bih mogla raditi cijeli život bez problema kad bih baš trebala ), pa sam bila dječja animatorica, zatim sam radila kao novinarka, kao marketinški i PR stručnjak, a na koncu i odgajateljica. U svakom tom poslu, našla sam nešto što mi je bilo lijepo. No i dalje je samo nešto nedostajalo. Problem je bio također u tome što sam u svakom poslu dobila sljedeću informaciju – ti si BAŠ za to. To je divno, ali i jako, jako zbunjujuće kad živiš u društvu koje od tebe očekuješ da budeš jedno ( a i ti misliš da moraš biti JEDNO).

Tada sam se već zbilja zabrinula jesam li u najboljem redu. Zašto jednostavno ne mogu, pobogu, odabrati?! Onda sam shvatila – zato što ću, kažem li DA jednom području, možda zauvijek patiti za ostalim područjima i pitati se – što bi bilo ako bih ipak krenula tim drugim putem? Život je tako divan i kratak, a toliko je mogućnosti! Počela sam sve više shvaćati da je možda bolje da nešto sama stvorim. Možda sam, jednostavno, preslobodan duh. Nakon još par godina lutanja, došla sam do TED govora Emilie Wapnick. Ona je prva počela govoriti o multipotencijalu. Pogađate – i sama je multić. Zaintrigirala me već samim naslovom svoga predavanja – Što ako neki od nas nemaju SAMO JEDAN pravi poziv? Uh, to je jako zazvonilo u mojoj duši. Počela sam to istraživati i bilo mi je potpuno lakše kada sam shvatila da ne moram raditi samo jednu stvar, da ih mogu kombinirati i da je sa mnom sve u redu. Da mogu jedan posao raditi nekoliko godina, pa opet nekoliko godina neki drugi, da mogu stvoriti svoj posao ili naći onaj koji će pokriti široki spektar mojih interesa. Najveće olakšanje mi je bilo da postoje ljudi kao što sam ja, nisam jedina! Međutim, trebalo je neko vrijeme da uistinu PRIHVATIM da to ja jesam. Jako sam se mučila s time što će OKOLINA MISLITI. Vrlo sam odgovorna osoba i ne želim nikome izazivati neku vrstu patnje. Pa sam mislila da moram raditi u školi jer su se moji roditelji strašno napatili da bi mi mogli priuštiti taj studij. Tada sam vrlo brzo došla do zaključka – ne mora se ništa! Previše sam mislila na druge, a premalo na sebe. Previše sam mislila što drugi misle o meni, a premalo ono što ja mislim o sebi. Premalo sam marila za ono što JA želim, a više za ono što drugi žele. Cijelo vrijeme sam zbog toga uvijek iznutra bila… pa tako – i ne baš dobro. Dobro, ali… Znate ono, kao da nešto cijelo vrijeme nedostaje. Shvatila sam da nedostajem ja sama sebi. Ja sama sebi kao ono malo dijete koje se igralo sve što je voljelo.

Danas znam da je život kreativna igra i mogu biti štogod poželim. Da mogu spajati sve svoje strasti i naći vremena za sve što volim ako se dobro organiziram. Vidim to i u primjerima brojnih drugih ljudi koji idu kontra šprance moraš odabrati jedno. Postala sam majka i to iskustvo samo me dodatno poguralo u tom smjeru – želim svojoj kćeri biti primjer osobe koja zna što želi i koja ide svojim putem. Kada je ona došla u moj život, dobila sam neku dodatnu snagu za taj svoj put i sve se nekako iskristaliziralo. Sada sam još uvijek u stanju stand by, ali polako pripremam svoj put. Zasad moram biti strpljiva s različitim aktivnostima jer me trenutno ona još treba. Naravno, gorim od želje za različitim aktivnostima, no sada svoju svestranost dijelim s njom, i tu mi ona jako pomaže. Radimo sve – pjevamo, plešemo, kuhamo, pričamo priče, izrađujemo… sve što treba. Tata nas u tome svemu prati. I on je jedna vedra, svestrana dušica. Jako je bitno razumijevanje i podrška bliskih ljudi. Divno je kada to imamo. Ako pak to nije slučaj, i to nam može biti dodatni faktor koji će nas pogurati u željenom smjeru. Ovisi kako gledaš – baš na sve.

Život je prekratak da bismo gubili sebe. Došli smo uživati u svojoj pojavnosti, a ne preživljavati. Na kraju samo mogu reći da sam sretna i ponosna što sam multić i to sad mogu otvorena srca i uma reći cijelom svijetu. Tko zna, možda ću se jednog dana specijalizirati i, naizgled, izvana pred svijetom, raditi samo jedan posao, ali sigurno znam da moja svestranost, ta žeđ za znanjem, ta multipriroda i želja za spoznajom ovog divnog multisvijeta nikad neće umrijeti.

Ako se prepoznaješ u ovoj priči i ako trebaš podršku sličnih ljudi sebi, učlani se u FB grupu MULTIĆI Hrvatska (Croatian Multipotentialites). Veselimo se upoznati te. 🙂