Spoznaja: Susret sa samim sobom je neizbježan

Znate onaj poriv kao da morate sve imati pod kontrolom? Kao da, ako sad nešto ne kažete, ako sad nešto ne poduzmete, cijeli svijet će vam se srušiti ili barem neki mali dio vašeg sigurnog svijeta. O da. To se događa na svim područjima – u poslu, u odnosima s drugima, sa zdravljem… Volimo imati kontrolu, međutim, što više želimo imati nešto pod kontrolom, e to nam ta gospođa kontrola sve više bježi iz ruke. Negdje sam davno pročitala da zapravo ništa nemamo pod kontrolom. Sad vidim da je to najveća istina koju sam počela shvaćati i predobro na svojoj koži.

U zadnje vrijeme sam pokušavala imati kontrolu kao nikad prije u životu. K’o neki manijak, doslovno. Oko posla, oko sebe, a osobito oko bližnjih. Točno sam osjetila u sebi kako imam duboki poriv utjecati na nekoga. Promijeniti ih, preokrenuti na drugi put, utjecati na njih za njihovo dobro. Barem to tako izgleda izvana, barem ja to tako prezentiram. Kako sam bila u zabludi. Pa kako, pobogu, ja znam što je najbolje za drugoga? A što da je obratno? Može li taj drugi znati što je najbolje za mene, i to bolje od mene? Zašto to onda radim i zašto mi to SVI neprestano radimo jedni drugima? Ne samo u ljubavnim odnosima, nego i, primjerice, u odnosima s roditeljima. Pa što ako tvoj roditelj radi nešto što se tebi ne sviđa ili ti to ne shvaćaš? Što ako tvoja mama jednostavno voli svoje vrijeme provoditi na vrtu i ispred televizije joj je cijeli svijet? Ako je to njezin pojam mira i ako je ona s tim zadovoljna, onda je to njezino i gotovo. I to moraš poštovati. Još je češće da se roditeljima ne sviđa kako su djeca sama sebi organizirala život i onda uporno pokušavaju utjecati na njih kao da to nisu odrasle osobe nego malene bebe kojima još treba pelenu mijenjati. Mada te kontrole ima svugdje, i u poslovnim i u prijateljskim odnosima.

Pogledala sam u vlastitu psihu i samu sebe iskreno zapitala zašto to radimo, zašto toliko želimo pod svom silom imati kontrolu nad drugima.  Onda mi je sinulo. Pa to radimo iz svoje vlastite sigurnosti, jer tako mi nećemo biti povrijeđeni, jer ćemo tako sebe lišiti bola. Zato jer želimo da ta osoba bude slika koju smo mi zamislili, a ne želimo otvoriti oči i pogledati, ali zaista pogledati, u osobu koja je pred nama i poštovati to što ona jest. Poštovati to što netko jest znači dati mu krila da bude ono što bi trebao biti. I da, i meni su rezali krila, ali i ja sam htjela utjecati na odluke svojih bližnjih i ograničavati ih kako bi meni bilo lakše. Da, točno tako, rezati im krila kako bi meni bilo lakše. Sve dok nisam podrezala sama svoja krila. Jer čim sam drugome uskratila da bude ono što treba biti, automatski sam sama sebi isključila tu šansu. Ta spoznaja je bila veoma bolna. Bilo mi je teško kad sam spoznala što sam nesvjesno radila. Možda zato jer su to drugi radili meni. Međutim, moramo to prvo osvijestiti, a onda prestati s time. Zato što rezajući krila drugima, najviše sami sebi štetimo.

Naši bližnji, i mi sami, slobodni smo biti ono što jesmo. Rainer Maria Rilke jednom je rekao da moramo biti čuvari samoće onoga drugoga. Makar i to znači da ćemo mi biti nesigurni. Makar to znači da ćemo mi sami biti možda povrijeđeni. Sada shvaćam zašto tako panično sve volimo imati pod kontrolom. Zato što se grozimo susreta samih sa sobom. Zato što mislimo da za vlastitu sreću trebamo druge. Da, bojimo se biti sami, i to osobito sami sa svojom boli. Nismo svjesni da je upravo taj susret samih sa sobom upravo sve što nam treba i da je on neizbježan. I što sad treba? Kako dalje? Treba napraviti upravo ono čega se najviše bojimo. Krenuti ususret onome neizbježnome što je pred nama, krenuti ususret sebi. I pustiti drugoga da krene ususret sebi. To je najveći dar ljubavi. Na taj put krenut ćemo prije ili kasnije. Zato… Čemu odgađati neizbježno?

Jedino putovanje je ono u nutrinu.

Rainer Maria Rilke

Vaša,


Photo by Ben Mack from Pexels


Dozvoljeno je preuzimanje teksta uz navođenje autorice i poveznice na stranicu.

Spoznaja: O čekanju i vremenu

Kako lijepo živimo uljuljkani u svakodnevicu, nesvjesni da će svemu jednom doći kraj. Sama sam takva. Često znam biti nesvjesna, a živjela sam prije u dugim periodima duboke neosviještenosti o sebi, prostoru te ljudima koji me okružuju. Kad sam se probudila iz neosviještenosti, nametnulo mi se pitanje: „Dobro, pa gdje sam bila?” Svakako ne ovdje i sada. Prečudan osjećaj. Kao da sam dio života prespavala. Kao, bila sam tamo, ali jesam li bila stvarno prisutna? To je već drugi par rukava.

Znaš kako ljudi kažu vrijeme brzo leti? Čuješ to od starijih i mlađih. O da, leti. To svi jako dobro znamo. No, jesmo li to osjetili svojim bićem? To se dogodilo meni u obliku spoznaje koja me ostavila u gorko-slatkom raspoloženju. Tako uljuljkana u svoj dan, opet sam tratila vrijeme nesvjesno buljeći u svoj uređaj u koji gledam kao da ću svaki tren ugledati Boga. Kad sam usmjerila svoju pažnju na trenutak, odjednom me obuzeo čudan osjećaj koji je popratio val misli: Pa ja tratim svoje vrijeme! Koliko je prošlo? Koliko godina imam? Koliko dugo govorim kako ću ovo ili ono učiniti i samo nikako. Čekam bolje dane, čekam bolju sebe, čekam spremniju sebe, čekam, čekam, čekam…Ma što čekam, kvragu? Što čeeekam?! Onda sam shvatila. Zaglibila sam u čekaonici života. Znate tu famoznu čekaonicu? Ma sigurno znate. Nešto poput: Još samo malo da se osjetim spremnije…Još samo malo da riješim faks pa ću… Još samo malo pa ću dati otkaz…Još samo malo da dijete poraste pa ću… Još samo malo pa ću… Najgore je što tratimo vrijeme na gluposti i onda se žalimo kako nema za nešto vremena. (Been there, done that.)  Ma ima ga! Istina, nema ga na pretek. Vremena ima točno onoliko koliko ga treba imati. Samo je tvoj izbor kako ćeš ga potrošiti – svjesno ili nesvjesno.

Onda sam odlučila. Danas ne čekam. Danas djelujem. Danas lovim osmijehe i danas oslobađam dijete u sebi. Danas se prestajem bez veze ljutiti čisto zato da budem ljutko, danas ću napraviti oduvijek ono što želim, danas ću ispuniti svoj neki malo bedasti san poput idem se prošetati van jer koooonačno pada snijeg i idem doticati snijeg jezikom! Danas ću zagrliti svoje bližnje, ma, samljet ću ih višestrukim zagrljajima, danas ću im reći volim te na 10 jezika… DANAS, DANAS, DANAS. Jer sve što imamo je danas. Od toga danas moramo krasti radosti kad god stignemo, kako i Majakovski kaže:

„Moramo otimati radost danima što bježe.”

Sada bježim dalje otkriti što još dan skriva i završavam s radošću pisanja ovog teksta. A ti? Što ti čekaš? 🙂

Tvoja,


Naslovna fotografija: Karolina Grabowska, Pexels


Dozvoljeno je preuzimanje teksta uz navođenje autorice i poveznice na stranicu.

Spoznaja – Djelatnik u pekari

Spoznaje su dragocjene suputnice u životu. Pružaju nam znanje, smjernice i uvide. Duboko su vezane uz svjesnost. Pogledate li u Rječnik hrvatskoga jezika, vidjet ćete da spoznati znači ‘postati svjestan čega’. Rekla bih da nam one dolaze kad smo uistinu svjesni i prisutni. One mene često posjete, a ja ih volim dijeliti s vama.

Bio je sasvim običan dan. Morala sam prije posla nešto kratko obaviti u knjižnici i brzo požuriti na posao. Bila sam tako brza (za čudo!)  da sam imala vremena kupiti mali obrok prije posla. Ušla sam u pekaru i zamolila sam djelatnika u pekari za jedan slanac i jedan kroasan. Kad mi je pružio taj slanac i pogledao me u oči, osjetila sam duboku zahvalnost. Koliko je predivno što postoji ovaj momak i ova pekarnica i taj mirisni slanac koji me tako lijepo oraspoložio odmah ujutro. Kako je divno i kako je potrebno što se on nalazi baš tu, toliko je potreban svijetu, nema ni pojma. Osjetila sam kao da je jedan neprocjenjivi kotačić u složenom mehanizmu sata i, upravo zbog njega, koji je dio jedne takve cjeline, sat dobro funkcionira. Nadam se da taj momak to zna. Da je svjestan kako je bitno što postoji, baš u tom trenutku, da je njegova uloga uistinu bitna, mada se možda njemu tako ne čini. Voljela bih da to zna. To jutro značilo mi je apsolutno sve – taj topli slanac, topli osmijeh i usluga. Tada sam shvatila da uistinu nije bitno tko si i što radiš. Najbitnije je da s osjećajem djeluješ i sa srcem služiš svijetu. I baš svatko na ovom planetu je bitan i mali je kotačić u mehanizmu veličanstvenog svemira. Ta spoznaja me smiruje i ohrabruje.


Foto: Pexels


Dozvoljeno je preuzimanje teksta uz navođenje autorice i poveznice na stranicu.