Dnevnik raspjevane mame – Prva blažena prehlada

Nedavno nas je posjetila gospođa Prehlada. Naša prva prehlada s našom malom pandicom. Kažu drugi – pa što sad – koliko puta će se još prehladiti. Ali ne – ovo je Naša prva prehlada. I žalim svakoga tko to olako shvaća i tko je već zaboravio kako je bilo njima kada su Prvi put imali prehlađeno dijete. Ti strahovi, pa ta nesigurnost, pa cijeli taj miks različitih emocija – to ti nitko ne može uzeti i umanjiti! Dakle, gospođa P. došla je sasvim normalno, kao i svaka druga prehlada, ali mi smo je dočekali kao da nas netko napada, kao da je sada kraj svijeta. I bio je kraj svijeta. Da, svijeta u kojem smo tako bezbrižno živjeli misleći da nam dijete ne može biti bolesno – a može. I to je sasvim u redu.

Nakon početne panike, došao je susret sa stvarnošću. Trebalo je prihvatiti da je to sad tako i da je i to u redu. Osjećajna sam osoba po prirodi, ali jako dobro znam kada treba uključiti mozak. I to je nešto novo što sam sada naučila o sebi. Da, emocije i iskazivanje emocija je zakon, ali kada prođe taj prvi val emocija, treba sjesti mirne i hladne glave i odlučiti koje ćeš korake napraviti kako bi mogao djelovati, tj. kako bi mogao pomoći. Nažalost, mozak baš i ne radi kad te emocije previše peru. Zato treba naći načina da se primiriš i da uključiš mozak i da u zajedništvu sa srcem (emocijom) napraviš potrebno. Krenule su inhalacije, učenje o čišćenju nosića i sve ostalo vezano uz to. Vidjela sam da me užasno muči kada mi dijete plače. Meni je to signal da nešto ne štima. Kažu – pustite nek se plače. Bolje je za pluća, bolje će udisati paru. U redu. Ima nešto u tome, naravno. Međutim, ne može li se nešto učiniti da se djetetu olakša? Zašto mi ljudi uvijek mislimo da za sve treba trpjeti? Pa kad ćemo više tako dugo pušiti tu foru? Ja ju već dugo ne pušim i tako sam pristupila i toj situaciji. Kazah samoj sebi – mora postojati bolji način. Jer uvijek postoji bolji način kako da nešto napraviš – samo je stvar u tome vidiš li ti to, a i kad vidiš, pitanje je tvoje spremnosti da učiniš baš to da bude bolje.

I bi bolje. Pomogla sam svojoj pandici da joj inhalacije nisu ništa strašno i da joj doktori nisu ništa strašno i da je to za njezino dobro. Kako? Naravno – pjevanje i raspjevana mama. Malena baš usitinu voli kad joj mama pjeva pa čak i kad je bolesna. To ju smiruje. Pjevale smo svaki dan. Kod inhalacije doma, pa kod inhalacije kod doktorice. Nije mamu sram pjevati igdje ako će to njezinom djetetu pomoći. Shvatila sam, po ne znam koji put, da umjetnost uistinu ima terapeutsku moć nad nama. Osim toga, kazala sam joj sve da je to normalno, da je i mama prehlađena, da i mama mora čistiti nosić te sam joj sve to demonstrirala i malena se po prvi put nasmijala od srca, od srca na sav glas! 🙂 Tako je nešto što je mom dragom i meni prvotno bilo izvor straha, pa boli, sumnje i nesigurnosti postalo nešto što nam je počelo predstavljati veselje. Naši trenuci pjevanja i mira. Naši trenuci kada pomažemo jedni drugima.

Naša ustrajnost i borba uskoro se isplatila. Nakon nekoliko kontrolica i mnogo inhalacija, a i strpljivosti da se ne izlažemo previše vremenskim čimbenicima i različitim okolinama, doktorica je konačno rekla da se naša gospođa Prehlada koja je inače prešla u blagi bronhitis povlači. Bila je to naša mala pobjeda. Naš mali zajednički uspjeh. I onda je još Hrvatska konaaaaačno pobijedila Francusku. Aleluuuuuja! 😀 Znam da nam to nije zadnji izazov. Znam da to nije naša zadnja prehlada. No sada imamo sve alate za borbu – ljubav, strpljenje, veselje, mudrost, kreativnost, mir i povrh svega – iskustvo. I znate što? Puno, puno različitih šarenih emocija.

Negdje sam jednom pročitala – ne ispričavajte se za svoje osjećaje jer se ispričavate za istinu. Bitno je naglasiti – Svoju Unutarnju Istinu – a to je jedina važna stvarnost i jedino i apsolutno mjerilo života. Zbog svoje malene, Svoje Istine više se ne bojim. Ni pred sobom, a ni pred drugima. Mogu me tući, mogu me omalovažavati, mogu me ne razumjeti, mogu me isključiti, mogu me proglasiti najzlobnijom osobom na svijetu, reći istine i laži o meni, govoriti štogod im olakšava dušu – ali mene to ne brine. Jer, kada je ona dobro – nema veće sreće za mene. Tada sam najsnažnija i najsretnija. Jer ja sam njezina raspjevana mama. ❤

Dnevnik raspjevane mame – (Ne)Iskrenost naša svagdašnja

Otkad je moja malena došla u moj život, život mi se preokrenuo naopačke, i to na Bolje naopačke. Porod je očito za mene bio transformativno iskustvo. Znanost kaže da mnoge žene dobivaju novu osobnost. Kako to znaju? Pa skenirali su im mozak, naravno. Složila bih se djelomično. Ako gledamo na to s aspekta duha, to je cijelo vrijeme čučalo u nama, a sad je samo dobilo dozvolu da se oslobodi. U meni je očito čučao jedan neustrašivi lav. Ili bolje rečeno – neustrašiva mačka.

Kažu da sam postala “bez dlake na jeziku”. Drugim riječima, ne ustručavam se da jasno kažem što mislim. Tako lijepo kaže Anićev rječnik. Reći pak što misliš znači biti ISKREN. A ja volim biti iskrena. I bolje je tako. Ne znam kako bih mogla u životu pisati da imam dlaku na jeziku. Onda se ne možeš nazvati piscem jer svi veliki pisci nisu imali dlake na jeziku. Dakle – nekima to odgovara, a nekima ne. Naravno, kao i sve u životu, neki ljudi su skloni tumačiti sve kroz negativnu prizmu, a neki će vidjeti to kao pozitivno. Negativni pogled bio bi nešto poput ovoga: “Ajme, kako je ona bezobrazna! Užas, neodgojena! Ajmeee, majko!” Pozitivni pogled bi bio nešto poput ovoga: “Ajme, volim takve ljude koji su otvoreni. S njima znam na čemu sam.” Jer SVE ima svoje dvije strane, samo je na tebi da odlučiš kako ćeš na to gledati.

Ma možeš biti najbolji čovjek na svijetu, onaj koji želi, naći će ti nešto s čim će te ocrniti ako mu taj tren ne odgovaraš i ako trenutno ima problem sam sa sobom pa mora to negdje projicirati. To je problem autentično dobrim ljudima ili barem onima koji se zbilja trude biti što bolji. Ne mogu si priuštiti, izgleda, pokazati zube jer ih odmah smatraju zlima. Da. Ne znam jeste li znali, ali osobe koje vole i cijene sebe, i to zdravo, nisu dobrohotni čovječuljci koji se mogu šutati kako god kome odgovara. I to me naučio Bruno Šimleša. Hvala, Bruno. Mada, štogod ja napisala i rekla, svatko će misliti što god hoće i to je njegovo pravo. I u pravu je što god misli. Jer ne možemo utjecati na tuđe slike o nama. Ali, moramo biti svjesni da vrlo često ljudi nisu slike koje stvaramo u svojim glavama o njima.

Što je to toliko na mene utjecalo? Pa kad se sjetim kako sam bila sama i uplašena na porodu i kako sam u jednom trenutku mislila da ću umrijeti, a onda sam preživjela i na svijet donijela jednu malu divnu dušicu – e od onda se više ničega ne bojim. Čega da se bojim? Reći svoje mišljenje? Iskreno živjeti? Pa zar ne bismo to svi trebali? Shvatila sam da više ne želim voditi lažne odnose i biti lažna pred drugima i smanjivati se samo da bih nekoga drugoga poštedjela. Jer – budimo realni – tko mene štedi? Ili ja to volim reći: “Tko mene pita kak’ si?” Kad me provociraju svako malo s nespretnim izjavama i ulaze u moj život bez da sam ih pozvala, propituju i ispituju moj život kao da je njihov vlastiti, a ja se smiješim i pokušavam izbjeći sukob (jer se curice odmalena uči da su pristojne), pa pokušavam dati neki mirniji, asertivniji odgovor – eh, imam osjećaj da moram srati ružice samo da održim dragocjeni mir u sebi i okolo sebe. I znači, onda pokušavam, da se tako izrazim jer nemam boljeg izraza trenutno, da serem ružice jer želim imati mira. No teško je srati ružice, znate i sami, je tako? Kako god su dobre i lijepe, imaju trnje, i to je problem, zato je pomalo naporno. Zato izbjegavam kako god mogu srati ružice.

Znam da ponekad ljudi nemaju loše namjere i ne bih im trebala zamjeriti, ali onda kad ja imam taj stav “bez dlake na jeziku”, onda se čude k’o pura dreku. (A i često je put prema paklu popločen dobrim namjerama, je tako?) To ti je ono – ja smijem, ti ne smiješ. Drugim riječima, ti mene ne moraš poštovati i možeš mi govoriti što želiš, a ja bih trebala šutjeti i tebe poštovati? Tako to ide? Hahaha, vic stoljeća, zar ne? 😀 Kad su se meni ispričali jer su “bez dlake na jeziku”? Nikad ili možda rijetko sami od sebe. I to ako sam istaknula da sam povrijeđena. Često sam čula da sam i preozbiljna i da sam preosjetljiva i da sve ozbiljno shvaćam. Možda je tako. A možda je i netko neobziran. Opet je kako gledaš. Neki se ni onda ne ispričaju kad znaju da su krivi, pa čak kad im kažem da sam povrijeđena. Iskreno, i ne trebaju. Nisam od šećerne vune pa ću se rastopiti jer netko očito nesvjestan da čini nažao nekom drugom ne vidi dalje od svog nosa. Nisam ni ja anđelek kako bi rekli u mom kraju, ali trudim se biti pravedna. To znači da sam također pravedna i prema sebi i branit ću sebe ako smatram da ima potrebe. Samo je žalosno kad se počneš braniti, mnogi to smatraju nepravednim prema njima. Ne uzmu ni časak da promisle – pa čekaj, čekaj – jesam možda stvarno s nečim ovo izazvao? Da, često smo nepravedni jedni prema drugima, ali znamo samo u druge prstom upirati da su samo oni krivi. Ne daj Bože da vidimo svoj dio krivnje. Jer za svađu je potrebno dvoje. Ne može se nitko s tobom posvađati ako TI to ne dozvoliš. To još uvijek učim – moram priznati. Bitno je da se problem riješi, a ne da se dokaže tko je u pravu. No često moramo biti jedni nad drugima. “E pa baš sam ja u pravu” – viče ego na sav glas. Utopili bismo u čaši vode vlastitu mamu, oca, kći, sina, brata, sestru za jednu običnu tvrdnju, oko koje se ne slažemo. I onda se čudimo što postoje ratovi. Pa ratovi su već na našem kućnom pragu.

Shvatila sam jedno – mi ljudi smo uistinu zanimljiva i kontradiktorna bića. Kunemo se da želimo iskrenost i da želimo iskrene odnose, a onda kada ta iskrenost pokuca na vrata, pokunjimo se kao da nam je netko dao pljusku. Zapitajmo se – želimo li uistinu iskrene odnose ili se samo pravimo da želimo? Pitam vas lijepo i iskreno – želite da vam lažu u lice? Želite da se osjećaji i zamjeranja skrivaju pod tepih? Ok, i to je izbor. Kako ‘ćete. Da, istina je – treba imati mjeru. Treba znati kada reći nešto, a kada ne. Treba znati to reći čim ljubaznije i čim mirnije, bez potrebe za svađom. Nekad je još bolje – ništa ne reći i udaljiti se. Međutim, ako vam dođe da se taj trenutak, uz svu dobru volju, raspalite jer nam je netko prelio i zadnju šalicu strpljenja – raspalite. Jer ne možete protiv istine. A vaši osjećaji jesu vaša istina. Ponekad ne možemo sebe kontrolirati toliko dobro da ostanemo mirni. Izađu negativni osjećaji. No oni su također stvarni, oni postoje. Treba im dati prostora za izražavanje Samo ih trebamo naučiti izlagati što mirnije ili se maknuti ako, unatoč tome što smo se mirno zauzeli za sebe, nismo saslušani i poštovani. Još bolje je izraziti ih u obliku umjetnosti ili nekog oblika rada. (O tome u nekom drugom tekstu.)

Moja malena moja je najveća učiteljica. Tako je nevina, tako svoja, tako radosna. Ne želim da ikad izgubi tu svoju radost. Negdje sam čitala tekst da djeca plaču jer zovu i trebaju pomoć. Neki roditelji puštaju dijete da plaču. Neki odmah reagiraju. Da, ponekad nama roditeljima ide na živce to sve skupa jer imamo osjećaj kao da stalnooo nešto od nas trebaju. (Je, i to se događa. Nismo roboti.) Ma vidi čuda, imamo dijete koje se ne može samostalno za sebe brinuti – pa što smo očekivali? Da će sama ustati i pobrinuti se za sebe? Eto, ljudi, ČUDOO od djeteta. Stavi na sve naslove u novine. Zbilja smo mi mladi ponekad bedasti. Ne ide to tako. Vraćam se na tekst o plaču djece. (I to je tekst temeljen na istinitoj priči, onako usput.) Dakle, neki su ljudi došli u neko sirotište i sva djeca su bila tiho. Vladala je užasna tišina. Rekli su im da su se djeca naviknula da im nitko neće doći u pomoć i zato ne plaču. Kad sam to pročitala, nešto me presjeklo. Jedva sam čekala svaku priliku da mi beba zaplače. I mišljah i govorih djetetu: “Plači, dijete moje, zovi, traži pomoć. Pomoć će ti uvijek doći. Ako tu neću biti ja, doći će netko drugi. Raspali i reći mi što misliš, reći mi što trebaš.”

Nemamo pojma koliki utjecaj imamo na vlastitu djecu. Doslovno svaka sitnica ih može oblikovati. Činjenica je da ne možemo sve kontrolirati. No nešto možemo. Ono što osvijestimo. I ono što možemo – trebamo. I tako će moja malena odmalena naučiti da se sa ženama ne zafrkava. I da , ponekad, samo ponekad, pristojnost treba staviti u džep.

P.S. I TO TI JE TO. (Volim “I” ❤ )

Dnevnik raspjevane mame – Biti bolja

19. travnja 2022.

Vrijeme u mom životu i ja smo se pomirili. Više ne bježi toliko koliko prije. Upijam svaki trenutak kao najbolji kolač. Promatram svoje reakcije i pažljivija sam prema svojoj okolini. Nemam toliko veliku potrebu za kontrolom, no još je uvijek ponekad prisutna. Znaš onaj osjećaj kad te strah ili te neka manifestacija straha preuzme pa uporno i uporno želiš kontrolirati neku situaciju, a istina je upravo suprotna. Ne možeš kontrolirati ništa. To je ujedno i dobra i ohrabrujuća vijest pa se mogu opustiti. Mogu i na to gledati negativno. Jaaaao, ne mogu ništa kontrolirati. Katastrofaaaa, strašno! I onda tek shvatiš da je zapravo sve bijelo i crno, ovisi kako na to gledaš. Malena pandica i ja dalje zajedno pjevamo, pričamo priče, razgovaramo, vježbamo, čitamo knjige. Imam osjećaj kao da me to dijete sasvim razumije. Spontano razgovaram s njom kao da je već odrasla osoba. Sjetila sam se svog rada u vrtiću i najmanje skupine djece. U njoj je bila jedna divna, slatka djevojčica koja je tek nedavno došla u vrtić, a jako joj je nedostajala njezina mama. Mali čovjek ili, bolje rečeno, mala ženica nije znala puno toga o vrtićkoj rutini i djelovala je zbunjeno. Svjedočila sam o ne baš tako dobroj strani sustava u vrtićima. Kako postoje velike skupine s previše djece, nažalost, odgajateljice se ne mogu svakom djetetu posvetiti onako kako ono zaslužuje. A potrebno je tako malo. Samo jedno malo tapšanje po ramenu, samo jedna rečenica s upućenim pogledom u oči i trunkicu ljubavi te razumijevanja. Samo 10 sekundi, i to maleno čudo od godine i pol je sve razumjelo. Nažalost, kako je u vrtićima velik broj skupina, odgojiteljice često nemaju tih 10 sekundi za svako dijete ponaosob. O manjkavostima naših obrazovnih sustava nekom drugom prilikom, a sad se vraćam na svoju pandicu. Pala mi je napamet luckasta ideja. Pa možda i moja tako malena bebica mene razumije. Možda još nema kapaciteta odgovoriti, ali me razumije, sigurna sam. Kad pogledam te malene oke kako se sjaje i njezine prve pokušaje govora, zamišljam kako je to malom biću u ovom novom svijetu punom čudesnih odraslih, čudesnih predmeta, čudesnih pojava. Tada sam prvi put spoznala važnu stvar – i najmlađa djeca, koja ne mogu još sasvim govoriti i najbolje se izraziti, razumiju nas savršeno. Imala sam priliku raditi i s djetetom s posebnim potrebama u vrtiću. Moj maleni žabac za kojeg sam se skrbila imao je teško zaostajanje u razvoju. Odrastao je u sirovim uvjetima. Često ga se sada znam sjetiti. Kako bi možda on ispao da je imao topli obiteljski dom? Ono u što sam se uvjerila u radu s njim jest da je duša neuništiva i da ona sve razumije. Taj moj maleni micek, iako je teško govorio, teže hodao i nesamostalno obavljao nuždu, bio je prava glazbena duša. Kako je to dijete uživalo u glazbi! Pjevalo je, plesalo i najradije učilo uz glazbu. Uz melodiju i ritam, sve smo lakše prebrodjeli. I uporno je to djetešce htjelo reći – daj mi glazbe, to je ono što volim. To mi je samo pokazalo da umjetnost i ljubav mogu sve premostiti. ❤ Samo je potrebno vremena, pažnje i naravno – ništa bez ljubavi – to je glavni sastojak svega. Tako i moja malena pandica meni svaki dan govori, govori, govori, a ja naprežem uši da je čujem. Zastanem i poslušam. Stanem, ne govorim ništa i čekam da mi ona nešto pokuša reći. I ponekad, kad jako puno govorim, kad ona počne gugati, imam osjećaj da mi kaže: “Ajde, mama! Ne pričaj ti toliko, daj da ja malo pričam!” A ja joj kažem: “Evo, evo, slušam.” I naćulim uši. 🙂 Ma za tebe ću se pretvoriti u najboljeg slušatelja na svijetu! I stvarno, nisam najbolji slušatelj. Uvijek volim više govoriti nego slušati, iskreno. To mi je i mana ponekad, u bliskim odnosima. No sada vidim da mogu biti bolji slušatelj, čak i najbolji! Svaki dan mic po mic, svaki dan malo bolja, pa još malo bolja od same sebe. Jer za nju… Za nju, pretvorit ću se u bilo što.

Dnevnik raspjevane mame ♡ Jezik ljubavi

Sutra punimo tri mjeseca. Triiii. Počele smo biti sve aktivnije. Sve više i više pokušavamo komunicirati. Malena pandica sve više guguće. Imam osjećaj da me sve razumije. Mi razgovaramo ljubavnim jezikom – a taj jezik znamo svi.

Razumije ga baš svatko. Ma, možeš ti okupiti 10 različitih ljudi koji govore  10 različitih jezika. Ako će govoriti iz srca, sve ćemo ih razumjeti. U to sam sigurna.  To je zato što smo prvenstveno duhovna bića, a naš duh sve razumije. Sjećam se jednog predavanja naše drage Jasne Held, naše prve profesionalne pripovjedačice priča. Živo se sjećam kako je rekla da često na inozemnim festivalima pripovijedanja, na kojima nastupa, traže od nje da pripovijeda na hrvatskom. Čak su izveli i eksperiment. Pokušali su slušati priču na jeziku koji ne razumiju i pritom su morali zapisivati osjećaje koje u njima priča izaziva. Zanimljivo, iako nisu razumjeli jezik, osjetili su osjećaje koji se isprepleću u priči. Slično je i kad na Eurosongu pratimo izvođače iz raznih zemalja koji pjevaju na svom jeziku. Ako interpret ima osjećaj za prenošenje priče o kojoj pjesma govori, sigurno je da će dotaknuti slušatelje. Kako i ne bi, ako pjevaju iz ljubavi i za ljubav.

Tako i ja pjevam svaki dan malenoj žabici. Pjevanje sve liječi – grčeve, mučninu u trbuhu, nelagodu, pospanost, želju za društvom. Pjevam sve i svašta. Na španjolskom, hrvatskom i engleskom. Nije ni bitno. Zna ona sve to jer zajedno pjevamo i govorimo jezikom ljubavi. ♡

Dnevnik raspjevane mame – On grli moj mrak

5. travnja 2022.

Danas je poseban dan za našu malu družinu. Tata i mama imaju 5. godišnjicu veze. Vrijeme je tako brzo prošlo. Čini mi se kao da smo se tek jučer upoznali. To je dobro, zar ne? Ako nam vrijeme tako brzo prolazi, znači da nam je lijepo skupa. No ipak, u tih 5 godina bilo je uspona i padova. Više uspona, dakako. Još uvijek se uhvatimo da se ponašamo totalno nezrelo poput nekakve djece i onda se bezveze posvadimo, doslovno za gluposti. Voljela bih kada bismo bili zreliji u našoj komunikaciji. Ma dobro, treba ostaviti mjesta za napredak. Ono što mi je najbitnije kod partnera, to sam i dobila. Bilo mi je bitno da me voli iskreno baš takvu kakva jesam. Da prihvati moju mračnu stranu. Znate, onaj mrak u nama koji pokažemo samo nekim osobama, onaj mrak kojega se, na neki način, sramimo, bojimo ili ga čak negiramo, želimo sakriti od samih sebe. Da, on poznaje moj mrak i on grli moj mrak. I ja isto tako dobro poznajem njegov mrak i grlim ga. Mislim da je u vezama upravo to najbitnije. Da se prihvatimo kompletni. Da prihvatimo i dobro i ono manje dobro u nama. On je u tih 5 godina u nekoliko navrata bio mrak za mene, ali moram priznati i ja za njega, no uvijek smo se trudili biti jedno drugome svjetlo. Bez obzira na taj mrak, uvijek ću se truditi to svjetlo u nama i vjerujem da ćemo uspjeti. Veselim se rasti s njim dalje i brinuti se o našoj bebici.

A ona? Uh, ona je sve jača i jača! Raste kao gljiva. Već bi silno nešto htjela reći i počela je jako biti aktivna. Evo, majke mi, stvarno imam osjećaj ponekad da me to dijete sve razumije. Ako njezin mozgić još nije tako razvijen da mi odgovori, znam da me njezina duša sto posto razumije. Mama se trudi žonglirati između više stvari, ali najbitnije je da je ona sretna i zadovoljna. Jer ako nije tako, sve drugo propada u vodu. Neki dan nam je slučajno ispala iz ruku tati kad je bila u nosiljci. Srećom, s manje visine i nije joj bilo ništa. Tata nam radi za kompjuterom i stalno baratenje mišom i tipkovnicom oslabilo mu je karpalne živce. U tom trenutku sam se preplašila kao nikada u životu. Nije joj bilo ništa, ali ja sam samo mislila: “A moglo je biti gore…” U tom trenutku sam shvatila da mi ništa u životu nije važnije od nje. Sve, sve apsolutno blijedi i gubi boje. Nakon nekog vremena sam se primirila i zahvalila Bogu što je sve u redu. “Znam da nas čeka još puno izazova s njom i moramo čuvati živce” , rekao je tata. U pravu je. Pozitivna strana tog trenutka bila je ta što smo shvatili da tata ima probleme s rukama i da to mora pripaziti i liječiti, a još bitnija spoznaja za mene bila je da je ona moja srce. I da mi daje snage za sve. Ooo, da… Ovih dana uspjele smo skroz preći na dojke! Ponosna sam na jednu i na drugu, vraški smo se namučile za to. Nadam se da će nam i dalje ići. Dok smo zajedno i dok vjerujemo jedni u druge – sve će biti u redu. Čvrsto vjerujem u to.

Fotografija: Pexels, Vanessa Garcia