Dnevnik raspjevane mame – Biti bolja

19. travnja 2022.

Vrijeme u mom životu i ja smo se pomirili. Više ne bježi toliko koliko prije. Upijam svaki trenutak kao najbolji kolač. Promatram svoje reakcije i pažljivija sam prema svojoj okolini. Nemam toliko veliku potrebu za kontrolom, no još je uvijek ponekad prisutna. Znaš onaj osjećaj kad te strah ili te neka manifestacija straha preuzme pa uporno i uporno želiš kontrolirati neku situaciju, a istina je upravo suprotna. Ne možeš kontrolirati ništa. To je ujedno i dobra i ohrabrujuća vijest pa se mogu opustiti. Mogu i na to gledati negativno. Jaaaao, ne mogu ništa kontrolirati. Katastrofaaaa, strašno! I onda tek shvatiš da je zapravo sve bijelo i crno, ovisi kako na to gledaš. Malena pandica i ja dalje zajedno pjevamo, pričamo priče, razgovaramo, vježbamo, čitamo knjige. Imam osjećaj kao da me to dijete sasvim razumije. Spontano razgovaram s njom kao da je već odrasla osoba. Sjetila sam se svog rada u vrtiću i najmanje skupine djece. U njoj je bila jedna divna, slatka djevojčica koja je tek nedavno došla u vrtić, a jako joj je nedostajala njezina mama. Mali čovjek ili, bolje rečeno, mala ženica nije znala puno toga o vrtićkoj rutini i djelovala je zbunjeno. Svjedočila sam o ne baš tako dobroj strani sustava u vrtićima. Kako postoje velike skupine s previše djece, nažalost, odgajateljice se ne mogu svakom djetetu posvetiti onako kako ono zaslužuje. A potrebno je tako malo. Samo jedno malo tapšanje po ramenu, samo jedna rečenica s upućenim pogledom u oči i trunkicu ljubavi te razumijevanja. Samo 10 sekundi, i to maleno čudo od godine i pol je sve razumjelo. Nažalost, kako je u vrtićima velik broj skupina, odgojiteljice često nemaju tih 10 sekundi za svako dijete ponaosob. O manjkavostima naših obrazovnih sustava nekom drugom prilikom, a sad se vraćam na svoju pandicu. Pala mi je napamet luckasta ideja. Pa možda i moja tako malena bebica mene razumije. Možda još nema kapaciteta odgovoriti, ali me razumije, sigurna sam. Kad pogledam te malene oke kako se sjaje i njezine prve pokušaje govora, zamišljam kako je to malom biću u ovom novom svijetu punom čudesnih odraslih, čudesnih predmeta, čudesnih pojava. Tada sam prvi put spoznala važnu stvar – i najmlađa djeca, koja ne mogu još sasvim govoriti i najbolje se izraziti, razumiju nas savršeno. Imala sam priliku raditi i s djetetom s posebnim potrebama u vrtiću. Moj maleni žabac za kojeg sam se skrbila imao je teško zaostajanje u razvoju. Odrastao je u sirovim uvjetima. Često ga se sada znam sjetiti. Kako bi možda on ispao da je imao topli obiteljski dom? Ono u što sam se uvjerila u radu s njim jest da je duša neuništiva i da ona sve razumije. Taj moj maleni micek, iako je teško govorio, teže hodao i nesamostalno obavljao nuždu, bio je prava glazbena duša. Kako je to dijete uživalo u glazbi! Pjevalo je, plesalo i najradije učilo uz glazbu. Uz melodiju i ritam, sve smo lakše prebrodjeli. I uporno je to djetešce htjelo reći – daj mi glazbe, to je ono što volim. To mi je samo pokazalo da umjetnost i ljubav mogu sve premostiti. ❤ Samo je potrebno vremena, pažnje i naravno – ništa bez ljubavi – to je glavni sastojak svega. Tako i moja malena pandica meni svaki dan govori, govori, govori, a ja naprežem uši da je čujem. Zastanem i poslušam. Stanem, ne govorim ništa i čekam da mi ona nešto pokuša reći. I ponekad, kad jako puno govorim, kad ona počne gugati, imam osjećaj da mi kaže: “Ajde, mama! Ne pričaj ti toliko, daj da ja malo pričam!” A ja joj kažem: “Evo, evo, slušam.” I naćulim uši. 🙂 Ma za tebe ću se pretvoriti u najboljeg slušatelja na svijetu! I stvarno, nisam najbolji slušatelj. Uvijek volim više govoriti nego slušati, iskreno. To mi je i mana ponekad, u bliskim odnosima. No sada vidim da mogu biti bolji slušatelj, čak i najbolji! Svaki dan mic po mic, svaki dan malo bolja, pa još malo bolja od same sebe. Jer za nju… Za nju, pretvorit ću se u bilo što.

ČAROBNI KIŠOBRAN

Jednoga dana sasvim malena djevojčica zaželjela je neobičnu, za nju, malenu želju. Poželjela je da njezin crveni točkasti kišobran postane čaroban. I gle čuda, Maši se ispuni želja. Kišobran postade čaroban na najzamišljeniji mogući način. Mogaše Mašu odvesti u bilo koju bajku i bilo koju priču koje joj srce zaželjaše. Mašina prva želja bijaše ova.

– Neka me kišobran povede u bajku o Mačku u čizmama!

Okrene kišobranom dva put lijevo, dva put desno, usmjeri ga prema gore iiiiiii –  TA-DAAA! Nađe se u bajci. Odmah je prepoznala mačka. Duge, vatreno narančaste dlake, snažan i domišljat. Imao je i predivan kitnjast rep i mogaše hodati na dvije noge kao pravi čovjek. Osim toga, nosio je prave, pravcate čizmice. Maša je željela znati kako da stekne više sigurnosti u sebe te odmah pođe do mačka da joj ne bi nekud utekao i direktno ga pita koja je tajna njegova samopouzdanja.  Mačak joj reče:

– Mašo, mrjaaau, slušaj svoje srce i ne sumnjaj u njega, mijauuuu! Oslobodi mačka u sebi. Znaš, u svakom čovjeku čuči jedan hrabar i odvažan mačak, samo ga treba probuditi!

Kad Maša to ču, odmah je znala što joj je činiti, ali već je imala pitanje vezano uz svoj drugi problem i opet potraži pomoć svog kišobrančića koji je najzad odvede u priču O Crvenkapici. Tamo ju je dočekala djevojčica rumenih obraza, predivne smeđe kose do ramena, očiju plavih poput mora i, naravno… Na sebi je imala krasnu crvenu kapicu koju je sašila njena baka. Maša je odmah pitala Crvenkapicu jedno vrlo bitno pitanje koje ju je mučilo. Kako da znade tko je loš, a tko je dobar? Kako da zna kome može vjerovati?

 – Moraš pogledati kako se osjećaš u blizini te osobe –  rekla je Crvenkapica.

–  Kako to misliš, kako se osjećam?

– Pa gledaj, ako osjećaš da se ne osjećaš baš najugodnije u blizini neke osobe, kao da te netko razvlači i rasteže, kao da te netko kuha u loncu, to i nije baš osoba kojoj bi trebala vjerovati. Isto tako, ako netko radi nešto što ti se ne sviđa, svakako se makni. I svakako nemoj otkrivati previše detalja o sebi, kao što sam ja zločestom vuku! Treba znati kome možeš govoriti što, a kome ne smiješ.

– Jao, sad si mi baš zbilja pomogla! Hvala ti –  reče Maša i odjuri već u neku novu priču.

Maša je bila poprilično sretna nakon što je saznala svoje odgovore na razna pitanja koja su joj se kovitlala u glavi, a koje je pronašla u raznim pričama. Njezina majka primijetila je to isto. Njezini obraščići češće su osijavali sreću nego inače. Pitala se što se to događa s Mašom i bila je znatiželjna.

– Mašo, često se družiš sa svojim kišobranom. Vidim da ti je svakako podigao samopouzdanje.

Ne samo to, mama. On je čaroban – kaže iznenada.

 – Kako to misliš, čaroban? –  upita majka.

– Može te odvesti u bilo koju priču želiš. Ja sam to zaželjela i meni se želja ispunila i on je sada čaroban!

Majka se prenu od čuda. Čarobni kišobran? – Maša uistinu ima plodnu maštu – pomislila je. Ipak, bojala se da Maša ne bi miješala maštu i stvarnost pa joj reče:

–  Maša, dušo. Moram ti to reći za tvoje dobro. Čarobni kišobrani ne postoje.

Kad Maša začu ovo, brzo joj se promijeni izraz lica. Ma što to ona govori? Kako može tako nešto reći?

– Kišobrančiću moj, ne slušaj je! Ne zna što govori! – šapnula je kišobranu kad majka nije vidjela.

Maša je bila pomalo tužna nakon toga. Stoga je odlučila tražiti savjet od najboljeg mogućeg lika kojeg je mogla zamisliti, i to pravog filozofa! Malog Princa. I u tome joj opet pomogne njezin kišobran. Okrenuvši ga dva put lijevo, dva put desno i usmjerivši ga ravno prema gore, eto ti ga, Maša se nađe na Prinčevu planetu. Vidi ga kako razgovara sa svojom ružom.

 – Mali prinče, Mali prinčeee – poviče.

– Uh, tko je to? Tko to dolazi? Ružo, imamo iznenadne posjetitelje! Mora da je neka čarolija u pitanju.

– Mali Prinče, da ti se predstavim. Ja sam Maša, imam 9 godina i samo jednu želju! Nadam se da mi možeš u tome pomoći.

– Reci kako ti mogu pomoći.

– Moja mama ne vjeruje da je moj kišobran čaroban, a upravo me on doveo do tebe. Kako da joj objasnim da govorim istinu?

–  Mašo draga, to je vrlo jednostavno.

– Pa kako?

–  Ima problem koji ja volim zvati djemnezija.

 – Djemne što???

 – Djemnezija… Skraćeno ime za “amnezija djetinjstva”. To znači da je zaboravila kako je to biti dijete. A to je najveća greška koju odrasli rade. Misle da, kad odrastu, moraju biti ozbiljni i prestati se igrati, sanjati i maštati. Ono što moraš učiniti jest pomoći joj da se sjeti svog djetinjstva.

 – Kako da to napravim?

– Pogledaj u svoje srce i znat ćeš.

Maša je došla kući i odlučila je ne govoriti ništa. Baš ništa. Srce joj je govorilo da mora pustiti majku da sama uvidi o čemu joj priča. Vjerovala je da će se majka sjetiti sebe kao djeteta.

Prošlo je nekoliko dana. Bio je petak. Vidjela je na televiziji da će taj dan padati kiša i ubacila je majci u auto svoj kišobran, da ga ima za svaki slučaj. Znala je da majka mora nešto obaviti kasnije u gradu. I tako je majka krenula u grad nešto obaviti, i to ne znajući da ima kišobran u autu. Odjednom se spustila kiša na sve strane. Sve je postalo sivo. Ljudi i ulice, sve sve. Odjednom, sa zadnjeg sjedišta auta, zablista Mašin kišobran. Uh, kako se majka razveselila. U svom tom sivilu, on sjaji i razveseljava svojojm jarkom crvenom bojom kao da je iskočio iz neke priče. Majka je tata uvidjela da je kišobran uistinu poseban.

Čim je došla doma, prišla je kćeri i tiho joj šapnula:

– Mašo, tvoj kišobran je uistinu čaroban.

 – Mama, jesam li ti rekla, aha, aha! 🙂 Sad i ti možeš uploviti u bilo koju priču, pričati s Petrom Panom, Domaćima, Mačkom u čizmama, Malim Princom, Harry Potterom… kime god želiš! 🙂

I tako su Maša i mama svaki dan plovile beskrajnim morem priča. Svaki dan su upecale neku novu ili se vratile nekoj najdražoj kao nekoj prijateljici. A kišobran? Kišobran je tu uvijek bio njihov pratitelj i podsjetnik na to da su male stvari najbitnije i najčudesnije na svijetu.

Petra Balić

Dozvoljeno je dijeljenje priče uz obavezno navođenje autorice i poveznice na stranicu.

Dnevnik raspjevane mame ♡ Jezik ljubavi

Sutra punimo tri mjeseca. Triiii. Počele smo biti sve aktivnije. Sve više i više pokušavamo komunicirati. Malena pandica sve više guguće. Imam osjećaj da me sve razumije. Mi razgovaramo ljubavnim jezikom – a taj jezik znamo svi.

Razumije ga baš svatko. Ma, možeš ti okupiti 10 različitih ljudi koji govore  10 različitih jezika. Ako će govoriti iz srca, sve ćemo ih razumjeti. U to sam sigurna.  To je zato što smo prvenstveno duhovna bića, a naš duh sve razumije. Sjećam se jednog predavanja naše drage Jasne Held, naše prve profesionalne pripovjedačice priča. Živo se sjećam kako je rekla da često na inozemnim festivalima pripovijedanja, na kojima nastupa, traže od nje da pripovijeda na hrvatskom. Čak su izveli i eksperiment. Pokušali su slušati priču na jeziku koji ne razumiju i pritom su morali zapisivati osjećaje koje u njima priča izaziva. Zanimljivo, iako nisu razumjeli jezik, osjetili su osjećaje koji se isprepleću u priči. Slično je i kad na Eurosongu pratimo izvođače iz raznih zemalja koji pjevaju na svom jeziku. Ako interpret ima osjećaj za prenošenje priče o kojoj pjesma govori, sigurno je da će dotaknuti slušatelje. Kako i ne bi, ako pjevaju iz ljubavi i za ljubav.

Tako i ja pjevam svaki dan malenoj žabici. Pjevanje sve liječi – grčeve, mučninu u trbuhu, nelagodu, pospanost, želju za društvom. Pjevam sve i svašta. Na španjolskom, hrvatskom i engleskom. Nije ni bitno. Zna ona sve to jer zajedno pjevamo i govorimo jezikom ljubavi. ♡

Najbitnija spoznaja ikad

Društvo u kojem živimo vrlo cijeni produktivnost. Toliko, da često zapadamo u radoholičarstvo. Radimo sve više i više, a rezultati kao da bježe. Ma da slučajno taj dan nešto nisi napravio što si mislio da si trebao ili nešto što ti je netko drugi nametnuo (a ti to zapravo ne želiš), unutar tebe se javlja onaj dobro poznati osjećaj. Sumnja je pokucala na vrata – ti sebi ništa ne valjaš. (Ma tko ti je to rekao? Tko ti je prodao tu foru, da to pušiš?) Teški rad, muka, iscrpljenost – to se cijeni. I samo žurba, žurba, žurba, samo radi, radi, radi da to sve stigneš. I onda kreće ona priča: “Neeeema vremena.” Ili nešto poput ovoga: “Vrijeme tako brzo juri.” I sama sam bila u tom timu dok me jedno jutro nije zadesila spoznaja koja ide ovako – ništa nije bitnije od tvog tijela i tvojih bližnjih. NIŠTA. Pa čak niti posao koji voliš najviše na svijetu. Zašto je tijelo na prvom mjestu? Pa zato što ako sam sebi ne pomogneš da se osjećaš dobro, kako ti misliš da ćeš pomoći drugome da bude bolje? Kako ti misliš da ćeš se posvetiti svom poslu? Energija se osjeća na kilometre. Kada netko sam sebe, tj. potrebe svoga tijela i uma zapostavlja, u njemu se počinju javljati čvorići zamjeranja, praznina i rupe jada. I to se osjeća na kilometre. Možeš glumiti koliko god želiš – smijati se i truditi se biti dobro za druge – ali koliko dugo, pitam te? Zato se posveti sebi. Ukradi to vrijeme za sebe u danu, kvragu! Ustani ranije ako treba, ali stvori svoju rutinu i svoje vrijeme za sebe. Jer tvoje tijelo i tvoj um je bitno. I onda tek možeš dati ljubavi za druge – kad prvo napuniš ljubavlju svoje srce. Ne možeš ništa napraviti na silu. Sve što se treba dogoditi, dogodit će se. Bez brige – sve ono što te u tom nekom danu treba snaći – ma hoće. Zato mirno. Ustani ujutro i udahni svježi zrak. Zahvali se za sve lijepo u životu Bogu/svemiru/višoj sili/dnevniku/kome ili čemu želiš – ali zahvali se. Pokreni se – prošeći, pleši, skači, trči – štogod ti odgovara. Uredi se. Obuci nešto najljepše taj dan – jer to je najljepši dan – neće se ponoviti. Ne. Neće. To jako dobro upamti. Zato ne čuvaj odjeću za posebne prilike. Ok? Dalje – napiši što ti je najbitnije taj dan odraditi. Odredi što možeš i što ne možeš. Ovo je jako bitno. Nisi svemoguć/svemoguća. Možeš puno toga, ali sve – ne. Zato odredi što je taj dan najbitnije. Opet, pomoću intuicije. Ona najbolje zna. Poljubi i zagrli svog muža, ženu, curu, dečka, dijete, mamu, tatu. Napij se te ljubavne energije kao biljka sunca. Dobro se najedi. Uživaj u doručku, u svakom gutljaju jutarnje kave ili čaja. Tijelo će ti biti zahvalno. Zatim hrabro kreni u novi dan – jer tek sad si stvarno spreman/spremna. Vjerujte, i dan u kojem nismo najproduktivniji, najbolji je dan ikad! Jer ako smo se taj dan smijali i jako voljeli – to je bio najbolji dan ikad. Kao i svaki takav. Tako da, samo mirno, samo hrabro. Sve je u redu. 🙂

Dnevnik raspjevane mame – On grli moj mrak

5. travnja 2022.

Danas je poseban dan za našu malu družinu. Tata i mama imaju 5. godišnjicu veze. Vrijeme je tako brzo prošlo. Čini mi se kao da smo se tek jučer upoznali. To je dobro, zar ne? Ako nam vrijeme tako brzo prolazi, znači da nam je lijepo skupa. No ipak, u tih 5 godina bilo je uspona i padova. Više uspona, dakako. Još uvijek se uhvatimo da se ponašamo totalno nezrelo poput nekakve djece i onda se bezveze posvadimo, doslovno za gluposti. Voljela bih kada bismo bili zreliji u našoj komunikaciji. Ma dobro, treba ostaviti mjesta za napredak. Ono što mi je najbitnije kod partnera, to sam i dobila. Bilo mi je bitno da me voli iskreno baš takvu kakva jesam. Da prihvati moju mračnu stranu. Znate, onaj mrak u nama koji pokažemo samo nekim osobama, onaj mrak kojega se, na neki način, sramimo, bojimo ili ga čak negiramo, želimo sakriti od samih sebe. Da, on poznaje moj mrak i on grli moj mrak. I ja isto tako dobro poznajem njegov mrak i grlim ga. Mislim da je u vezama upravo to najbitnije. Da se prihvatimo kompletni. Da prihvatimo i dobro i ono manje dobro u nama. On je u tih 5 godina u nekoliko navrata bio mrak za mene, ali moram priznati i ja za njega, no uvijek smo se trudili biti jedno drugome svjetlo. Bez obzira na taj mrak, uvijek ću se truditi to svjetlo u nama i vjerujem da ćemo uspjeti. Veselim se rasti s njim dalje i brinuti se o našoj bebici.

A ona? Uh, ona je sve jača i jača! Raste kao gljiva. Već bi silno nešto htjela reći i počela je jako biti aktivna. Evo, majke mi, stvarno imam osjećaj ponekad da me to dijete sve razumije. Ako njezin mozgić još nije tako razvijen da mi odgovori, znam da me njezina duša sto posto razumije. Mama se trudi žonglirati između više stvari, ali najbitnije je da je ona sretna i zadovoljna. Jer ako nije tako, sve drugo propada u vodu. Neki dan nam je slučajno ispala iz ruku tati kad je bila u nosiljci. Srećom, s manje visine i nije joj bilo ništa. Tata nam radi za kompjuterom i stalno baratenje mišom i tipkovnicom oslabilo mu je karpalne živce. U tom trenutku sam se preplašila kao nikada u životu. Nije joj bilo ništa, ali ja sam samo mislila: “A moglo je biti gore…” U tom trenutku sam shvatila da mi ništa u životu nije važnije od nje. Sve, sve apsolutno blijedi i gubi boje. Nakon nekog vremena sam se primirila i zahvalila Bogu što je sve u redu. “Znam da nas čeka još puno izazova s njom i moramo čuvati živce” , rekao je tata. U pravu je. Pozitivna strana tog trenutka bila je ta što smo shvatili da tata ima probleme s rukama i da to mora pripaziti i liječiti, a još bitnija spoznaja za mene bila je da je ona moja srce. I da mi daje snage za sve. Ooo, da… Ovih dana uspjele smo skroz preći na dojke! Ponosna sam na jednu i na drugu, vraški smo se namučile za to. Nadam se da će nam i dalje ići. Dok smo zajedno i dok vjerujemo jedni u druge – sve će biti u redu. Čvrsto vjerujem u to.

Fotografija: Pexels, Vanessa Garcia

Spoznaja: Susret sa samim sobom je neizbježan

Znate onaj poriv kao da morate sve imati pod kontrolom? Kao da, ako sad nešto ne kažete, ako sad nešto ne poduzmete, cijeli svijet će vam se srušiti ili barem neki mali dio vašeg sigurnog svijeta. O da. To se događa na svim područjima – u poslu, u odnosima s drugima, sa zdravljem… Volimo imati kontrolu, međutim, što više želimo imati nešto pod kontrolom, e to nam ta gospođa kontrola sve više bježi iz ruke. Negdje sam davno pročitala da zapravo ništa nemamo pod kontrolom. Sad vidim da je to najveća istina koju sam počela shvaćati i predobro na svojoj koži.

U zadnje vrijeme sam pokušavala imati kontrolu kao nikad prije u životu. K’o neki manijak, doslovno. Oko posla, oko sebe, a osobito oko bližnjih. Točno sam osjetila u sebi kako imam duboki poriv utjecati na nekoga. Promijeniti ih, preokrenuti na drugi put, utjecati na njih za njihovo dobro. Barem to tako izgleda izvana, barem ja to tako prezentiram. Kako sam bila u zabludi. Pa kako, pobogu, ja znam što je najbolje za drugoga? A što da je obratno? Može li taj drugi znati što je najbolje za mene, i to bolje od mene? Zašto to onda radim i zašto mi to SVI neprestano radimo jedni drugima? Ne samo u ljubavnim odnosima, nego i, primjerice, u odnosima s roditeljima. Pa što ako tvoj roditelj radi nešto što se tebi ne sviđa ili ti to ne shvaćaš? Što ako tvoja mama jednostavno voli svoje vrijeme provoditi na vrtu i ispred televizije joj je cijeli svijet? Ako je to njezin pojam mira i ako je ona s tim zadovoljna, onda je to njezino i gotovo. I to moraš poštovati. Još je češće da se roditeljima ne sviđa kako su djeca sama sebi organizirala život i onda uporno pokušavaju utjecati na njih kao da to nisu odrasle osobe nego malene bebe kojima još treba pelenu mijenjati. Mada te kontrole ima svugdje, i u poslovnim i u prijateljskim odnosima.

Pogledala sam u vlastitu psihu i samu sebe iskreno zapitala zašto to radimo, zašto toliko želimo pod svom silom imati kontrolu nad drugima.  Onda mi je sinulo. Pa to radimo iz svoje vlastite sigurnosti, jer tako mi nećemo biti povrijeđeni, jer ćemo tako sebe lišiti bola. Zato jer želimo da ta osoba bude slika koju smo mi zamislili, a ne želimo otvoriti oči i pogledati, ali zaista pogledati, u osobu koja je pred nama i poštovati to što ona jest. Poštovati to što netko jest znači dati mu krila da bude ono što bi trebao biti. I da, i meni su rezali krila, ali i ja sam htjela utjecati na odluke svojih bližnjih i ograničavati ih kako bi meni bilo lakše. Da, točno tako, rezati im krila kako bi meni bilo lakše. Sve dok nisam podrezala sama svoja krila. Jer čim sam drugome uskratila da bude ono što treba biti, automatski sam sama sebi isključila tu šansu. Ta spoznaja je bila veoma bolna. Bilo mi je teško kad sam spoznala što sam nesvjesno radila. Možda zato jer su to drugi radili meni. Međutim, moramo to prvo osvijestiti, a onda prestati s time. Zato što rezajući krila drugima, najviše sami sebi štetimo.

Naši bližnji, i mi sami, slobodni smo biti ono što jesmo. Rainer Maria Rilke jednom je rekao da moramo biti čuvari samoće onoga drugoga. Makar i to znači da ćemo mi biti nesigurni. Makar to znači da ćemo mi sami biti možda povrijeđeni. Sada shvaćam zašto tako panično sve volimo imati pod kontrolom. Zato što se grozimo susreta samih sa sobom. Zato što mislimo da za vlastitu sreću trebamo druge. Da, bojimo se biti sami, i to osobito sami sa svojom boli. Nismo svjesni da je upravo taj susret samih sa sobom upravo sve što nam treba i da je on neizbježan. I što sad treba? Kako dalje? Treba napraviti upravo ono čega se najviše bojimo. Krenuti ususret onome neizbježnome što je pred nama, krenuti ususret sebi. I pustiti drugoga da krene ususret sebi. To je najveći dar ljubavi. Na taj put krenut ćemo prije ili kasnije. Zato… Čemu odgađati neizbježno?

Jedino putovanje je ono u nutrinu.

Rainer Maria Rilke

Vaša,


Photo by Ben Mack from Pexels


Dozvoljeno je preuzimanje teksta uz navođenje autorice i poveznice na stranicu.

Živjeti zimi punim plućima

Ah, zima! Jeste li jedni od onih koji jedva čekaju da to doba prođe ili naprosto volite zimu? Moram vam iskreno priznati da sam ja pomalo proteklih godina bila u klanu „Neka zima čim prije prođe” ili  „Ok, Božić je prošao, kad će proljeće?” Sve se promijenilo već prošlog ljeta kad sam intenzivnije počela provoditi vrijeme u prirodi, sve se više povezivati s prirodom i zapravo iskorištavati blagodati toga da živim okružena prirodom, pa čak i kada su lošiji vremenski uvjeti. Kako to obično ide, kada nešto dobro radite, onda vam najčešće dođe potvrda. Tako sam nedavno naišla na nordijski koncept nazvan friluftsliv što se prevodi kao život na svježem zraku. Međutim, to podrazumijeva boravak na svježem zraku bez obzira na vremenske uvjete. Nordijci naprosto ostaju povezani s prirodom tijekom cijele godine i to im je najnormalnije. Zato postoji izreka da ne postoji loše vrijeme, nego samo loša odjeća.  Ovih dana sam shvatila o čemu govore.  Baš me briga koliko je hladno, pada li kiša, puše vjetar – idem van! Iako se ponekad teško natjeram, osjećaj nakon boravka vani je genijalan.  Mjesto u kojem živim okruženo je šumama, ali nikad nisam zapravo previše obraćala pažnju na to. Nitko od mojih bližnjih ne ide u šume (ili idu rijetko), svi su stalno samo u nekoj žurbi i provode vrijeme u kućama pred ekranima (i to posebice zimi) ili po kavama, trgovačkim centrima i inim manje-više sretnim mjestima. Valjda sam i ja samo pokupila slične obrasce ponašanja.  Međutim, kako sam počela sve više osvješćivati način na koji provodim svoje vrijeme, shvatila sam da mi nedostaje mira i prirode te da mogu drugačije. Jer mogu i želim!

Šuma priča zimsku bajku…

Odlučila sam  početi istraživati šumske puteve, osluškivati obližnji potok, ali ne samo kad je toplije vrijeme, nego sam htjela iskusiti šumu u svakom njezinom obliku, pa i za vrijeme hladnijih dana. Mogu vam reći da je šuma u to vrijeme još veličanstvenija i bajkovitija. Moram priznati da sam se pomalo bojala poput Ivice i Marice, ali opet ne dozvoljavam da bilo kakav strah uništi moju znatiželju i istraživački duh. Baš sam danas u šetnji šumom primijetila neke zvukove. Začuh šklap, šklap, šklaš po lišću i brže-bolje pogledam što je to. Kad ono – dvije srne trče po brežuljcima šume. One se jadnice  mene prepale! Ako ćemo iskreno, u prvom trenutku sam se ja više prepala nego one! Ne znam zašto, ali nekako sam se u tom trenutku osjećala življe no ikad. Prisutno i smireno iznutra, a opet iskričavo živo. Shvatila sam da sam donijela dobru odluku izabravši se prošetati. Odlučila sam ubuduće, koliko god sam nekad lijena (da, lijena, upravo to, nazovimo stvari pravim imenom, je l’ ) izaći na zrak i kretati se, raditi upravo suprotno – pokrenuti se, ići van, makar bilo i hladnije. Istraživati, promatrati, vidjeti kako izgleda život vani kad je zima. Postavljati pitanja poput: „Kako zima promijeni naličje naše prirode? Koju priču priča šuma zimi? Čiji su to tragovi u snijegu?” Neki dan sam promatrala tragove u snijegu i doslovno sam već uživo zamišljala kakva priča se mogla dogoditi tim pticama koje su tu ostavile tragove.  

Tragom ptičica u snijegu

 Većina misli da je zima mrtva, no življa je više nego mislimo. Imam dojam da jednostavno kao odrasli nemamo vremena za uživanje u zimi. Možda smo zaboravili kako je to kao dijete uživati u zimi.  Možda nas posao sprječava. Možda bismo nekad i išli van, ali kasno dođemo doma i već je zapravo mrak i onda nemamo pravi doživljaj. Znate što ću vam reći? Ma, kradite svaki trenutak za odlazak van i u prirodu. Kradite ga. Pauza za vrijeme posla? Može. Van na zrak. Osobni primjer – dolazim doma s posla i odmah idem kuhati ručak? A-a. Nema šanse. Prvo idem pola sata prošetati i uhvatiti zimsku sunce ili delegiram kuhanje ručka nekom drugom.  E, tako! Nedjelja u šopingu? A-a. Nedjeljna šetnja u šumi ili, recimo, nedjelja i planinarenje na obližnju planinu. E, tako se to radi.  Ne znam za vas, ali mene je zima ove godine osvojila i veselim se što će nam još neko vrijeme trajati.  Kao da sam ju konačno nakon dugo, dugo vremena konačno proživjela kao dijete. Također, žao mi je što nemamo one prave, pravcate zime kao nekad. Čak već mislim da se zima pomalo uvrijedila što tako želimo da čim prije prođe, pa nije sva svoja. I onda nema pa nema one prave zime. Sad smo, nažalost, sve više svjesniji koliko blaga zima za sobom donosi posljedica. No, to je tema o kojoj bi se mogao napisati sasvim jedan novi tekst.

Odmah poslije posla u šetnju…

Na kraju, čitatelju/čitateljice, želim ti da i zimi živiš punim plućima. Zima ima svoj put i dio je prirodnog kruga. Negiramo li taj dio toga kruga, negiramo sam ciklus života. Prirodna je izmjena svjetla i mraka, dana i noći te je prirodna izmjena godišnjih doba. Međutim, ako ti je ljepše spavati zimski san i grijati se u svojoj kući, i to je sasvim u redu. Znam,  sama sam često takva, ali moram priznati da je predobar osjećaj iskoračiti iz naučenih obrazaca ponašanja i napraviti nešto drugačije. Probaj, možda ti se svidi. Javi kako je prošlo.

Tvoja,