Spoznaja: Susret sa samim sobom je neizbježan

Znate onaj poriv kao da morate sve imati pod kontrolom? Kao da, ako sad nešto ne kažete, ako sad nešto ne poduzmete, cijeli svijet će vam se srušiti ili barem neki mali dio vašeg sigurnog svijeta. O da. To se događa na svim područjima – u poslu, u odnosima s drugima, sa zdravljem… Volimo imati kontrolu, međutim, što više želimo imati nešto pod kontrolom, e to nam ta gospođa kontrola sve više bježi iz ruke. Negdje sam davno pročitala da zapravo ništa nemamo pod kontrolom. Sad vidim da je to najveća istina koju sam počela shvaćati i predobro na svojoj koži.

U zadnje vrijeme sam pokušavala imati kontrolu kao nikad prije u životu. K’o neki manijak, doslovno. Oko posla, oko sebe, a osobito oko bližnjih. Točno sam osjetila u sebi kako imam duboki poriv utjecati na nekoga. Promijeniti ih, preokrenuti na drugi put, utjecati na njih za njihovo dobro. Barem to tako izgleda izvana, barem ja to tako prezentiram. Kako sam bila u zabludi. Pa kako, pobogu, ja znam što je najbolje za drugoga? A što da je obratno? Može li taj drugi znati što je najbolje za mene, i to bolje od mene? Zašto to onda radim i zašto mi to SVI neprestano radimo jedni drugima? Ne samo u ljubavnim odnosima, nego i, primjerice, u odnosima s roditeljima. Pa što ako tvoj roditelj radi nešto što se tebi ne sviđa ili ti to ne shvaćaš? Što ako tvoja mama jednostavno voli svoje vrijeme provoditi na vrtu i ispred televizije joj je cijeli svijet? Ako je to njezin pojam mira i ako je ona s tim zadovoljna, onda je to njezino i gotovo. I to moraš poštovati. Još je češće da se roditeljima ne sviđa kako su djeca sama sebi organizirala život i onda uporno pokušavaju utjecati na njih kao da to nisu odrasle osobe nego malene bebe kojima još treba pelenu mijenjati. Mada te kontrole ima svugdje, i u poslovnim i u prijateljskim odnosima.

Pogledala sam u vlastitu psihu i samu sebe iskreno zapitala zašto to radimo, zašto toliko želimo pod svom silom imati kontrolu nad drugima.  Onda mi je sinulo. Pa to radimo iz svoje vlastite sigurnosti, jer tako mi nećemo biti povrijeđeni, jer ćemo tako sebe lišiti bola. Zato jer želimo da ta osoba bude slika koju smo mi zamislili, a ne želimo otvoriti oči i pogledati, ali zaista pogledati, u osobu koja je pred nama i poštovati to što ona jest. Poštovati to što netko jest znači dati mu krila da bude ono što bi trebao biti. I da, i meni su rezali krila, ali i ja sam htjela utjecati na odluke svojih bližnjih i ograničavati ih kako bi meni bilo lakše. Da, točno tako, rezati im krila kako bi meni bilo lakše. Sve dok nisam podrezala sama svoja krila. Jer čim sam drugome uskratila da bude ono što treba biti, automatski sam sama sebi isključila tu šansu. Ta spoznaja je bila veoma bolna. Bilo mi je teško kad sam spoznala što sam nesvjesno radila. Možda zato jer su to drugi radili meni. Međutim, moramo to prvo osvijestiti, a onda prestati s time. Zato što rezajući krila drugima, najviše sami sebi štetimo.

Naši bližnji, i mi sami, slobodni smo biti ono što jesmo. Rainer Maria Rilke jednom je rekao da moramo biti čuvari samoće onoga drugoga. Makar i to znači da ćemo mi biti nesigurni. Makar to znači da ćemo mi sami biti možda povrijeđeni. Sada shvaćam zašto tako panično sve volimo imati pod kontrolom. Zato što se grozimo susreta samih sa sobom. Zato što mislimo da za vlastitu sreću trebamo druge. Da, bojimo se biti sami, i to osobito sami sa svojom boli. Nismo svjesni da je upravo taj susret samih sa sobom upravo sve što nam treba i da je on neizbježan. I što sad treba? Kako dalje? Treba napraviti upravo ono čega se najviše bojimo. Krenuti ususret onome neizbježnome što je pred nama, krenuti ususret sebi. I pustiti drugoga da krene ususret sebi. To je najveći dar ljubavi. Na taj put krenut ćemo prije ili kasnije. Zato… Čemu odgađati neizbježno?

Jedino putovanje je ono u nutrinu.

Rainer Maria Rilke

Vaša,


Photo by Ben Mack from Pexels


Dozvoljeno je preuzimanje teksta uz navođenje autorice i poveznice na stranicu.

Živjeti zimi punim plućima

Ah, zima! Jeste li jedni od onih koji jedva čekaju da to doba prođe ili naprosto volite zimu? Moram vam iskreno priznati da sam ja pomalo proteklih godina bila u klanu „Neka zima čim prije prođe” ili  „Ok, Božić je prošao, kad će proljeće?” Sve se promijenilo već prošlog ljeta kad sam intenzivnije počela provoditi vrijeme u prirodi, sve se više povezivati s prirodom i zapravo iskorištavati blagodati toga da živim okružena prirodom, pa čak i kada su lošiji vremenski uvjeti. Kako to obično ide, kada nešto dobro radite, onda vam najčešće dođe potvrda. Tako sam nedavno naišla na nordijski koncept nazvan friluftsliv što se prevodi kao život na svježem zraku. Međutim, to podrazumijeva boravak na svježem zraku bez obzira na vremenske uvjete. Nordijci naprosto ostaju povezani s prirodom tijekom cijele godine i to im je najnormalnije. Zato postoji izreka da ne postoji loše vrijeme, nego samo loša odjeća.  Ovih dana sam shvatila o čemu govore.  Baš me briga koliko je hladno, pada li kiša, puše vjetar – idem van! Iako se ponekad teško natjeram, osjećaj nakon boravka vani je genijalan.  Mjesto u kojem živim okruženo je šumama, ali nikad nisam zapravo previše obraćala pažnju na to. Nitko od mojih bližnjih ne ide u šume (ili idu rijetko), svi su stalno samo u nekoj žurbi i provode vrijeme u kućama pred ekranima (i to posebice zimi) ili po kavama, trgovačkim centrima i inim manje-više sretnim mjestima. Valjda sam i ja samo pokupila slične obrasce ponašanja.  Međutim, kako sam počela sve više osvješćivati način na koji provodim svoje vrijeme, shvatila sam da mi nedostaje mira i prirode te da mogu drugačije. Jer mogu i želim!

Šuma priča zimsku bajku…

Odlučila sam  početi istraživati šumske puteve, osluškivati obližnji potok, ali ne samo kad je toplije vrijeme, nego sam htjela iskusiti šumu u svakom njezinom obliku, pa i za vrijeme hladnijih dana. Mogu vam reći da je šuma u to vrijeme još veličanstvenija i bajkovitija. Moram priznati da sam se pomalo bojala poput Ivice i Marice, ali opet ne dozvoljavam da bilo kakav strah uništi moju znatiželju i istraživački duh. Baš sam danas u šetnji šumom primijetila neke zvukove. Začuh šklap, šklap, šklaš po lišću i brže-bolje pogledam što je to. Kad ono – dvije srne trče po brežuljcima šume. One se jadnice  mene prepale! Ako ćemo iskreno, u prvom trenutku sam se ja više prepala nego one! Ne znam zašto, ali nekako sam se u tom trenutku osjećala življe no ikad. Prisutno i smireno iznutra, a opet iskričavo živo. Shvatila sam da sam donijela dobru odluku izabravši se prošetati. Odlučila sam ubuduće, koliko god sam nekad lijena (da, lijena, upravo to, nazovimo stvari pravim imenom, je l’ ) izaći na zrak i kretati se, raditi upravo suprotno – pokrenuti se, ići van, makar bilo i hladnije. Istraživati, promatrati, vidjeti kako izgleda život vani kad je zima. Postavljati pitanja poput: „Kako zima promijeni naličje naše prirode? Koju priču priča šuma zimi? Čiji su to tragovi u snijegu?” Neki dan sam promatrala tragove u snijegu i doslovno sam već uživo zamišljala kakva priča se mogla dogoditi tim pticama koje su tu ostavile tragove.  

Tragom ptičica u snijegu

 Većina misli da je zima mrtva, no življa je više nego mislimo. Imam dojam da jednostavno kao odrasli nemamo vremena za uživanje u zimi. Možda smo zaboravili kako je to kao dijete uživati u zimi.  Možda nas posao sprječava. Možda bismo nekad i išli van, ali kasno dođemo doma i već je zapravo mrak i onda nemamo pravi doživljaj. Znate što ću vam reći? Ma, kradite svaki trenutak za odlazak van i u prirodu. Kradite ga. Pauza za vrijeme posla? Može. Van na zrak. Osobni primjer – dolazim doma s posla i odmah idem kuhati ručak? A-a. Nema šanse. Prvo idem pola sata prošetati i uhvatiti zimsku sunce ili delegiram kuhanje ručka nekom drugom.  E, tako! Nedjelja u šopingu? A-a. Nedjeljna šetnja u šumi ili, recimo, nedjelja i planinarenje na obližnju planinu. E, tako se to radi.  Ne znam za vas, ali mene je zima ove godine osvojila i veselim se što će nam još neko vrijeme trajati.  Kao da sam ju konačno nakon dugo, dugo vremena konačno proživjela kao dijete. Također, žao mi je što nemamo one prave, pravcate zime kao nekad. Čak već mislim da se zima pomalo uvrijedila što tako želimo da čim prije prođe, pa nije sva svoja. I onda nema pa nema one prave zime. Sad smo, nažalost, sve više svjesniji koliko blaga zima za sobom donosi posljedica. No, to je tema o kojoj bi se mogao napisati sasvim jedan novi tekst.

Odmah poslije posla u šetnju…

Na kraju, čitatelju/čitateljice, želim ti da i zimi živiš punim plućima. Zima ima svoj put i dio je prirodnog kruga. Negiramo li taj dio toga kruga, negiramo sam ciklus života. Prirodna je izmjena svjetla i mraka, dana i noći te je prirodna izmjena godišnjih doba. Međutim, ako ti je ljepše spavati zimski san i grijati se u svojoj kući, i to je sasvim u redu. Znam,  sama sam često takva, ali moram priznati da je predobar osjećaj iskoračiti iz naučenih obrazaca ponašanja i napraviti nešto drugačije. Probaj, možda ti se svidi. Javi kako je prošlo.

Tvoja,

Priča o jabuci

U nekom dalekom brdovitom mjestašcu posadi čovjek jabuku. Bila je vitka, malena i savitljiva. Obećavala je rodnu godinu već pri samom pogledu na njezine cvjetiće iako je bila još sasvim maleno stablo. Jednoga dana zapuše snažni vjetar i započe strašna oluja. Jabučica, unatoč hrabrim naporima da izdrži, pri samom dnu debla prepolovi se na pola. Kad ju je sljedeći dan ugledao čovjek, izgledala je kao da ju je nešto pokosilo. Čovjeku se srce gotovo slomilo kad je ugledao tu jadnu jabučicu prepolovljenu, satrtu od oluje. „Nisam je dobro zaštitio”, pomisli, „za sve sam ja kriv.” Tada on upregnu svu svoju snagu i sve svoje znanje kako bi spasio svoju jabuku. Kad je čovjek s drugoga brda opazio što ovaj želi, vikne mu: „A što ti je, pa to je nemoguće! Jabuka se praktički sasvim prepolovila. Nema načina da je spasiš! Odustani.” Čovjek se na te riječi još više zainati i još više upre svoje moždane vijuge kako bi pokušao spasiti jabuku. Onda se napokon dosjetio što mu je činiti. Dignuo ju je uvis i na mjestu, gdje se gotovo do kraja prepolovila, pričvrstio ju vijcima za drvo.  Uzeo je zemlju s vrta i pokrio bolno mjesto. Potom je uzeo tkaninu s kojom ju je obložio, učvrstio ju za stup te ju  imobilizirao poput kakvog ranjenika. Stavio je dobar oslonac kako bi je podupro u slučaju da opet naiđe neki takav jak vjetar. Sad je još samo preostalo da čeka. Čekao je i čekao. Bio je vrlo strpljiv i vjerovao je da će se jabuka oporaviti. Čovjek s drugoga brda mu dovikivao: „Zabadava ti sve! Jabuka će uvenuti!” No čovjek je i dalje strpljivo i stprljivo čekao i čekao. Prođe zima i dođe proljeće. Životni sokovi ušli su u pore svakog živog bića. S buđenjem prirode, probudila se i mala jabuka. Njezini prvi cvjetići provirili su van. Nisu bili tako veliki kao prve godine, ali čovjek bijaše svejedno zadovoljan. Tȁ procvjetala je unatoč svemu, koje li sreće! Prolazile su godine. Jabučica je svake godine sve više i više rasla, sve više i više cvjetala i imala sve sočnije plodove, a na mjestu gdje se bila prepolovila, postala još vidljivo jača. Jednoga dana dođe čovjek s drugoga brda. Prvo što mu oči zamijetiše bila je upravo ona mala jabuka s velikim sočnim plodovima. „Kako sočne plodove ima ova jabuka!” reče guštajući u slatkoj voćki. Čovjek mu kaže da je to ona ista jabuka koju je oluja srušila, a ovaj ostade u čudu. Čudio se još tako jedno duže vrijeme, a možda se čudi još dandanas! A jabučica?  Ona vam i dalje hrabro odolijeva svim vjetrovima.

Dozvoljeno je dijeljenje priče uz obavezno navođenje autorice i poveznice na stranicu.

Spoznaja: O čekanju i vremenu

Kako lijepo živimo uljuljkani u svakodnevicu, nesvjesni da će svemu jednom doći kraj. Sama sam takva. Često znam biti nesvjesna, a živjela sam prije u dugim periodima duboke neosviještenosti o sebi, prostoru te ljudima koji me okružuju. Kad sam se probudila iz neosviještenosti, nametnulo mi se pitanje: „Dobro, pa gdje sam bila?” Svakako ne ovdje i sada. Prečudan osjećaj. Kao da sam dio života prespavala. Kao, bila sam tamo, ali jesam li bila stvarno prisutna? To je već drugi par rukava.

Znaš kako ljudi kažu vrijeme brzo leti? Čuješ to od starijih i mlađih. O da, leti. To svi jako dobro znamo. No, jesmo li to osjetili svojim bićem? To se dogodilo meni u obliku spoznaje koja me ostavila u gorko-slatkom raspoloženju. Tako uljuljkana u svoj dan, opet sam tratila vrijeme nesvjesno buljeći u svoj uređaj u koji gledam kao da ću svaki tren ugledati Boga. Kad sam usmjerila svoju pažnju na trenutak, odjednom me obuzeo čudan osjećaj koji je popratio val misli: Pa ja tratim svoje vrijeme! Koliko je prošlo? Koliko godina imam? Koliko dugo govorim kako ću ovo ili ono učiniti i samo nikako. Čekam bolje dane, čekam bolju sebe, čekam spremniju sebe, čekam, čekam, čekam…Ma što čekam, kvragu? Što čeeekam?! Onda sam shvatila. Zaglibila sam u čekaonici života. Znate tu famoznu čekaonicu? Ma sigurno znate. Nešto poput: Još samo malo da se osjetim spremnije…Još samo malo da riješim faks pa ću… Još samo malo pa ću dati otkaz…Još samo malo da dijete poraste pa ću… Još samo malo pa ću… Najgore je što tratimo vrijeme na gluposti i onda se žalimo kako nema za nešto vremena. (Been there, done that.)  Ma ima ga! Istina, nema ga na pretek. Vremena ima točno onoliko koliko ga treba imati. Samo je tvoj izbor kako ćeš ga potrošiti – svjesno ili nesvjesno.

Onda sam odlučila. Danas ne čekam. Danas djelujem. Danas lovim osmijehe i danas oslobađam dijete u sebi. Danas se prestajem bez veze ljutiti čisto zato da budem ljutko, danas ću napraviti oduvijek ono što želim, danas ću ispuniti svoj neki malo bedasti san poput idem se prošetati van jer koooonačno pada snijeg i idem doticati snijeg jezikom! Danas ću zagrliti svoje bližnje, ma, samljet ću ih višestrukim zagrljajima, danas ću im reći volim te na 10 jezika… DANAS, DANAS, DANAS. Jer sve što imamo je danas. Od toga danas moramo krasti radosti kad god stignemo, kako i Majakovski kaže:

„Moramo otimati radost danima što bježe.”

Sada bježim dalje otkriti što još dan skriva i završavam s radošću pisanja ovog teksta. A ti? Što ti čekaš? 🙂

Tvoja,


Naslovna fotografija: Karolina Grabowska, Pexels


Dozvoljeno je preuzimanje teksta uz navođenje autorice i poveznice na stranicu.

Slike o nama

Tko sam ja zapravo, a što je samo slika o meni? Koliko često sami stvaramo priču o sebi koja nema veze s našim unutarnjim svijetom? Osuđuju li nas, ili mi druge, na temelju slika koje stvaramo jedni o drugima? O tome kako sam došla do odgovora, pročitajte više u nastavku…

Svijest o svom unutarnjem biću  

Otkako znam za sebe svjesna sam svog bića. Ako zastanem i osluškujem, točno mogu reći kako se osjeća. U dubinama noći često čujem mali tihi glas kako mi nešto poručuje. To može biti snažna poruka da nešto napravim drugačije, da napravim upravo to nešto, da malo možda pričekam ili, jednostavno, brižna poruka da je sada već možda vrijeme za spavanje.

U djetinjstvu je lakše bilo stupiti u kontakt sa svojim bićem. Češće sam bila u sadašnjem trenutku i nisam razmišljala o prošlosti ni o budućnosti, osim kad mi je to bilo nužno. Sve se počelo mijenjati nastupanjem puberteta. E, da. Tu su krenula prva previranja i prva ozbiljnija slaganja identiteta.

Gubitak povezanosti s unutarnjim bićem, sa svojim jastvom

Krajem srednje škole priča o identitetu počela se još više usložnjavati. Imala sam tu sreću što sam bila gimnazijalka, pa nisam odmah s 15 godina morala odlučiti tko bih trebala postati u životu. To me pitanje ipak nije zaobišlo i  počekalo me sve do moje 19. godine. Naravno, još uvijek nisam znala odgovor. Mislila sam da ga znam, mislila sam da ga trebam. Ma zapravo, hej, trebao si ga imati, htio ti ili ne htio. Barem sam ja mislila da ga moram imati. Nakon što sam upisala fakultet koji je, po nekoj zdravoj logici, bio izbor za mene, priča se dalje počela usložnjavati. Sad mi je trebala pripadnost nekome. Robovala sam ideji da moram nekoga naći kako bih bila sretna i ispunjena. Tu foru sam spušila od prijašnjih generacija, a i utjecaj različitih romantičnih filmova, koje sam često čeznutljivo gutala i nadala se sličnoj idiličnoj sreći u životu, učinio je svoje. Došao je i taj veliki D kao Dečko koji je promijenio moj život za 360. Doslovno. Nikad nisam toliko sebe izgubila, nikad nisam toliko plakala i bila toliko nesretna sama sa sobom, i znate što je najveća fora? Velikim dijelom to mi nije kriv on, nego ja sama. Samo što sam tek to shvatila godinama poslije, a u međuvremenu sam živjela između prošlosti i budućnosti, u depresiji i anksioznosti istovremeno, stalno tražeći odgovore i preispitujući što je to bilo i što sam mogla drugačije. Danas sam iskreno zahvalna i njemu i tom iskustvu. U čemu je bio problem, pitate se? Danas vidim to jasnije nego ikad prije. Robovala sam slikama o sebi. Slikama sebe o sebi, a osobito slikama drugih o sebi.

Što to znači robovati slici o sebi?

Robovati slici o sebi znači imati sliku o sebi koja često ne rezonira s našim unutarnjim bićem. Zbog toga često imamo nerealna očekivanja za sebe i bivamo razočarani zato što smo stvorili priču o sebi koja nema osnove u stvarnosti, i to u našoj unutarnjoj stvarnosti. Ponašamo se kako se svi ponašaju bez kritičkog preispitivanja zdravog razuma u takvom ponašanju, bez iskrenog preispitivanja: Tko sam ja zapravo? Što me veseli? Što zapravo želim? Što mi zapravo treba? Što me razlikuje od drugih? Kako reagiram bez utjecaja i uplitanja drugih? Tko sam ja kad na mene ne utječe mišljenje bliskih osoba, društva, medija? Tko sam ja ako ne  povlađujem društvenim konvencijama?

Dakle, ta slika o sebi često je proizvod kulture i društva u kojem živimo, a koju pakira i lijepo omotava naša vlastita tvornica, naš velevažni ego. Primjerice, ja sam žena i moram biti dobra i ponizna prema svom dečku/muškarcu/mužu, moram biti najbolja što mogu. Zašto sam ja došla na svijet ako ne ugađati muškarcu, je li? S druge strane pak imamo dečka ili muškarca koji misli da mora biti macho i obmanjivati i iskorištavati žene tj.  promatrati žene kao lovinu i kao objekte zato što to “tako muškarci rade”.

Što to znači robovati slici koju imaju drugi o nama?

To znači da se ponašate kako mislite da bi drugi htjeli da se ponašate. Ta slika je pod utjecajem, najčešće, bliskih osoba, tj. osoba s kojima se okružujemo u privatnom i poslovnom okruženju.

 Primjerice:

– dobra ste kći ili sin koji se ne usuđuje suprotstaviti vlastitim roditeljima kako ih ne biste povrijedili i kako ne bi imali loše mišljenje o vama

– u vezi ne izražavate svoje osjećaje, tj. ne govorite i ne radite sve ono što vam je bitno; u svemu se prilagođavate partneru i u potpunosti ste zaboravili tko ste bili prije njega

– u prijateljstvu se ograničavate i ne radite ništa novo, ne upoznajete nove ljude jer ipak ste vjerni tim nekim prijateljima s kojima ste praktički prohodali zato što ste naučili da morate isključivo biti vjerni starim prijateljima (iako možda niste najzadovoljniji u odnosu, a često su ti odnosi čak postali toksični), pa zašto upoznavati, sačuvaj Bože, nekog novog

– pred širom rodbinom se ponašate kao netko stabilan, s pravim poslom i s riješenim stambenim pitanjem, imate pristojan auto; doduše, umirete iznutra, ali držite svoju sliku jer to tako drugi rade i to se i od vas očekuje

 – dobri ste kao kolega prema sasvim vrlo neugodnom kolegi/šefu iz posla jer vjerujete da prema svima trebate biti dobri i uvijek na kraju ispaštate, i još ste na kraju najčešće oklevetani.

Poznato je što od ovoga?

***

( Prijedlog – Vrijeme je za stanku i razmišljanje o pročitanom.)

Brisanje slika i let u slobodu

Nego, da se vratimo na priču. Negdje nakon što sam završila fakultet, počelo je veliko buđenje. Počela sam uočavati da sam rob slika o sebi, rob slika drugih o meni. Iskreno govoreći, više nisam znala što je slika, a tko sam ja zapravo. Stoga sam počela istraživati i eksperimentirati te raditi sve kako sam OSJEĆALA da bih trebala. Počela sam izlaziti iz zone komfora, raditi baš sve čega se plašim. Postepenim koracima počelo je brisanje slika i moje je biće počelo sve slobodnije disati. Također, shvatila sam da i ja vrlo često znam druge osuđivati ili procjenjivati na temelju slika koje imam o njima ili pak na temelju slika koju drugi imaju o njima. Nije li vrlo bitno to osvijestiti kod sebe i drugih?

Još uvijek učim

Hoćete iskreno? Još uvijek učim slušati svoje biće, svoj unutarnji glas, intuiciju ili kako vam god bilo to drago interpretirati. Još uvijek se s tim borim, ali barem sam sada to osvijestila i imam priliku nešto promijeniti po tom pitanju. Jedna od mojih borbi jest i pokretanje ove stranice, eksponiranje sebe i dijeljenje s drugima preko pisane riječi. To je bila duboka dječja želja koju sam već gotovo potisnula. Odlučila sam joj dati krila i ne mislim samo tu stati. Znam da me čeka još šarolikih avantura.

Stoga, kad osjećate da vam netko nameće svoje slike o vama, sliku o tome što biste vi trebali raditi, osjećati se, misliti… znajte da niste ta slika koju oni priželjkuju i ne biste trebali biti to što oni od vas očekuju. Ne biste trebali biti više niti manje od onoga što uistinu jeste. Imajte za njih spreman odgovor:

JA NISAM SLIKA KOJU IMAŠ O MENI.

P.S. Budite spremni i drugima pružiti to isto razumijevanje koje očekujete za sebe i nemojte ih procjenjivati na temelju slika koje ste stvorili o njima ili koje su drugi stvorili o njima. Kako očekivati nešto od drugih ako to isto niste spremni dati, zar ne? Možda ćete se vrlo ugodno iznenaditi.

Do nekog drugog susreta, dragi čitatelju/čitateljice!

Tvoja,


Foto: Pexels


Dozvoljeno je preuzimanje teksta uz navođenje autorice i poveznice na stranicu.