Spoznaja: Susret sa samim sobom je neizbježan

Znate onaj poriv kao da morate sve imati pod kontrolom? Kao da, ako sad nešto ne kažete, ako sad nešto ne poduzmete, cijeli svijet će vam se srušiti ili barem neki mali dio vašeg sigurnog svijeta. O da. To se događa na svim područjima – u poslu, u odnosima s drugima, sa zdravljem… Volimo imati kontrolu, međutim, što više želimo imati nešto pod kontrolom, e to nam ta gospođa kontrola sve više bježi iz ruke. Negdje sam davno pročitala da zapravo ništa nemamo pod kontrolom. Sad vidim da je to najveća istina koju sam počela shvaćati i predobro na svojoj koži.

U zadnje vrijeme sam pokušavala imati kontrolu kao nikad prije u životu. K’o neki manijak, doslovno. Oko posla, oko sebe, a osobito oko bližnjih. Točno sam osjetila u sebi kako imam duboki poriv utjecati na nekoga. Promijeniti ih, preokrenuti na drugi put, utjecati na njih za njihovo dobro. Barem to tako izgleda izvana, barem ja to tako prezentiram. Kako sam bila u zabludi. Pa kako, pobogu, ja znam što je najbolje za drugoga? A što da je obratno? Može li taj drugi znati što je najbolje za mene, i to bolje od mene? Zašto to onda radim i zašto mi to SVI neprestano radimo jedni drugima? Ne samo u ljubavnim odnosima, nego i, primjerice, u odnosima s roditeljima. Pa što ako tvoj roditelj radi nešto što se tebi ne sviđa ili ti to ne shvaćaš? Što ako tvoja mama jednostavno voli svoje vrijeme provoditi na vrtu i ispred televizije joj je cijeli svijet? Ako je to njezin pojam mira i ako je ona s tim zadovoljna, onda je to njezino i gotovo. I to moraš poštovati. Još je češće da se roditeljima ne sviđa kako su djeca sama sebi organizirala život i onda uporno pokušavaju utjecati na njih kao da to nisu odrasle osobe nego malene bebe kojima još treba pelenu mijenjati. Mada te kontrole ima svugdje, i u poslovnim i u prijateljskim odnosima.

Pogledala sam u vlastitu psihu i samu sebe iskreno zapitala zašto to radimo, zašto toliko želimo pod svom silom imati kontrolu nad drugima.  Onda mi je sinulo. Pa to radimo iz svoje vlastite sigurnosti, jer tako mi nećemo biti povrijeđeni, jer ćemo tako sebe lišiti bola. Zato jer želimo da ta osoba bude slika koju smo mi zamislili, a ne želimo otvoriti oči i pogledati, ali zaista pogledati, u osobu koja je pred nama i poštovati to što ona jest. Poštovati to što netko jest znači dati mu krila da bude ono što bi trebao biti. I da, i meni su rezali krila, ali i ja sam htjela utjecati na odluke svojih bližnjih i ograničavati ih kako bi meni bilo lakše. Da, točno tako, rezati im krila kako bi meni bilo lakše. Sve dok nisam podrezala sama svoja krila. Jer čim sam drugome uskratila da bude ono što treba biti, automatski sam sama sebi isključila tu šansu. Ta spoznaja je bila veoma bolna. Bilo mi je teško kad sam spoznala što sam nesvjesno radila. Možda zato jer su to drugi radili meni. Međutim, moramo to prvo osvijestiti, a onda prestati s time. Zato što rezajući krila drugima, najviše sami sebi štetimo.

Naši bližnji, i mi sami, slobodni smo biti ono što jesmo. Rainer Maria Rilke jednom je rekao da moramo biti čuvari samoće onoga drugoga. Makar i to znači da ćemo mi biti nesigurni. Makar to znači da ćemo mi sami biti možda povrijeđeni. Sada shvaćam zašto tako panično sve volimo imati pod kontrolom. Zato što se grozimo susreta samih sa sobom. Zato što mislimo da za vlastitu sreću trebamo druge. Da, bojimo se biti sami, i to osobito sami sa svojom boli. Nismo svjesni da je upravo taj susret samih sa sobom upravo sve što nam treba i da je on neizbježan. I što sad treba? Kako dalje? Treba napraviti upravo ono čega se najviše bojimo. Krenuti ususret onome neizbježnome što je pred nama, krenuti ususret sebi. I pustiti drugoga da krene ususret sebi. To je najveći dar ljubavi. Na taj put krenut ćemo prije ili kasnije. Zato… Čemu odgađati neizbježno?

Jedino putovanje je ono u nutrinu.

Rainer Maria Rilke

Vaša,


Photo by Ben Mack from Pexels


Dozvoljeno je preuzimanje teksta uz navođenje autorice i poveznice na stranicu.

Živjeti zimi punim plućima

Ah, zima! Jeste li jedni od onih koji jedva čekaju da to doba prođe ili naprosto volite zimu? Moram vam iskreno priznati da sam ja pomalo proteklih godina bila u klanu „Neka zima čim prije prođe” ili  „Ok, Božić je prošao, kad će proljeće?” Sve se promijenilo već prošlog ljeta kad sam intenzivnije počela provoditi vrijeme u prirodi, sve se više povezivati s prirodom i zapravo iskorištavati blagodati toga da živim okružena prirodom, pa čak i kada su lošiji vremenski uvjeti. Kako to obično ide, kada nešto dobro radite, onda vam najčešće dođe potvrda. Tako sam nedavno naišla na nordijski koncept nazvan friluftsliv što se prevodi kao život na svježem zraku. Međutim, to podrazumijeva boravak na svježem zraku bez obzira na vremenske uvjete. Nordijci naprosto ostaju povezani s prirodom tijekom cijele godine i to im je najnormalnije. Zato postoji izreka da ne postoji loše vrijeme, nego samo loša odjeća.  Ovih dana sam shvatila o čemu govore.  Baš me briga koliko je hladno, pada li kiša, puše vjetar – idem van! Iako se ponekad teško natjeram, osjećaj nakon boravka vani je genijalan.  Mjesto u kojem živim okruženo je šumama, ali nikad nisam zapravo previše obraćala pažnju na to. Nitko od mojih bližnjih ne ide u šume (ili idu rijetko), svi su stalno samo u nekoj žurbi i provode vrijeme u kućama pred ekranima (i to posebice zimi) ili po kavama, trgovačkim centrima i inim manje-više sretnim mjestima. Valjda sam i ja samo pokupila slične obrasce ponašanja.  Međutim, kako sam počela sve više osvješćivati način na koji provodim svoje vrijeme, shvatila sam da mi nedostaje mira i prirode te da mogu drugačije. Jer mogu i želim!

Šuma priča zimsku bajku…

Odlučila sam  početi istraživati šumske puteve, osluškivati obližnji potok, ali ne samo kad je toplije vrijeme, nego sam htjela iskusiti šumu u svakom njezinom obliku, pa i za vrijeme hladnijih dana. Mogu vam reći da je šuma u to vrijeme još veličanstvenija i bajkovitija. Moram priznati da sam se pomalo bojala poput Ivice i Marice, ali opet ne dozvoljavam da bilo kakav strah uništi moju znatiželju i istraživački duh. Baš sam danas u šetnji šumom primijetila neke zvukove. Začuh šklap, šklap, šklaš po lišću i brže-bolje pogledam što je to. Kad ono – dvije srne trče po brežuljcima šume. One se jadnice  mene prepale! Ako ćemo iskreno, u prvom trenutku sam se ja više prepala nego one! Ne znam zašto, ali nekako sam se u tom trenutku osjećala življe no ikad. Prisutno i smireno iznutra, a opet iskričavo živo. Shvatila sam da sam donijela dobru odluku izabravši se prošetati. Odlučila sam ubuduće, koliko god sam nekad lijena (da, lijena, upravo to, nazovimo stvari pravim imenom, je l’ ) izaći na zrak i kretati se, raditi upravo suprotno – pokrenuti se, ići van, makar bilo i hladnije. Istraživati, promatrati, vidjeti kako izgleda život vani kad je zima. Postavljati pitanja poput: „Kako zima promijeni naličje naše prirode? Koju priču priča šuma zimi? Čiji su to tragovi u snijegu?” Neki dan sam promatrala tragove u snijegu i doslovno sam već uživo zamišljala kakva priča se mogla dogoditi tim pticama koje su tu ostavile tragove.  

Tragom ptičica u snijegu

 Većina misli da je zima mrtva, no življa je više nego mislimo. Imam dojam da jednostavno kao odrasli nemamo vremena za uživanje u zimi. Možda smo zaboravili kako je to kao dijete uživati u zimi.  Možda nas posao sprječava. Možda bismo nekad i išli van, ali kasno dođemo doma i već je zapravo mrak i onda nemamo pravi doživljaj. Znate što ću vam reći? Ma, kradite svaki trenutak za odlazak van i u prirodu. Kradite ga. Pauza za vrijeme posla? Može. Van na zrak. Osobni primjer – dolazim doma s posla i odmah idem kuhati ručak? A-a. Nema šanse. Prvo idem pola sata prošetati i uhvatiti zimsku sunce ili delegiram kuhanje ručka nekom drugom.  E, tako! Nedjelja u šopingu? A-a. Nedjeljna šetnja u šumi ili, recimo, nedjelja i planinarenje na obližnju planinu. E, tako se to radi.  Ne znam za vas, ali mene je zima ove godine osvojila i veselim se što će nam još neko vrijeme trajati.  Kao da sam ju konačno nakon dugo, dugo vremena konačno proživjela kao dijete. Također, žao mi je što nemamo one prave, pravcate zime kao nekad. Čak već mislim da se zima pomalo uvrijedila što tako želimo da čim prije prođe, pa nije sva svoja. I onda nema pa nema one prave zime. Sad smo, nažalost, sve više svjesniji koliko blaga zima za sobom donosi posljedica. No, to je tema o kojoj bi se mogao napisati sasvim jedan novi tekst.

Odmah poslije posla u šetnju…

Na kraju, čitatelju/čitateljice, želim ti da i zimi živiš punim plućima. Zima ima svoj put i dio je prirodnog kruga. Negiramo li taj dio toga kruga, negiramo sam ciklus života. Prirodna je izmjena svjetla i mraka, dana i noći te je prirodna izmjena godišnjih doba. Međutim, ako ti je ljepše spavati zimski san i grijati se u svojoj kući, i to je sasvim u redu. Znam,  sama sam često takva, ali moram priznati da je predobar osjećaj iskoračiti iz naučenih obrazaca ponašanja i napraviti nešto drugačije. Probaj, možda ti se svidi. Javi kako je prošlo.

Tvoja,

Priča o jabuci

U nekom dalekom brdovitom mjestašcu posadi čovjek jabuku. Bila je vitka, malena i savitljiva. Obećavala je rodnu godinu već pri samom pogledu na njezine cvjetiće iako je bila još sasvim maleno stablo. Jednoga dana zapuše snažni vjetar i započe strašna oluja. Jabučica, unatoč hrabrim naporima da izdrži, pri samom dnu debla prepolovi se na pola. Kad ju je sljedeći dan ugledao čovjek, izgledala je kao da ju je nešto pokosilo. Čovjeku se srce gotovo slomilo kad je ugledao tu jadnu jabučicu prepolovljenu, satrtu od oluje. „Nisam je dobro zaštitio”, pomisli, „za sve sam ja kriv.” Tada on upregnu svu svoju snagu i sve svoje znanje kako bi spasio svoju jabuku. Kad je čovjek s drugoga brda opazio što ovaj želi, vikne mu: „A što ti je, pa to je nemoguće! Jabuka se praktički sasvim prepolovila. Nema načina da je spasiš! Odustani.” Čovjek se na te riječi još više zainati i još više upre svoje moždane vijuge kako bi pokušao spasiti jabuku. Onda se napokon dosjetio što mu je činiti. Dignuo ju je uvis i na mjestu, gdje se gotovo do kraja prepolovila, pričvrstio ju vijcima za drvo.  Uzeo je zemlju s vrta i pokrio bolno mjesto. Potom je uzeo tkaninu s kojom ju je obložio, učvrstio ju za stup te ju  imobilizirao poput kakvog ranjenika. Stavio je dobar oslonac kako bi je podupro u slučaju da opet naiđe neki takav jak vjetar. Sad je još samo preostalo da čeka. Čekao je i čekao. Bio je vrlo strpljiv i vjerovao je da će se jabuka oporaviti. Čovjek s drugoga brda mu dovikivao: „Zabadava ti sve! Jabuka će uvenuti!” No čovjek je i dalje strpljivo i stprljivo čekao i čekao. Prođe zima i dođe proljeće. Životni sokovi ušli su u pore svakog živog bića. S buđenjem prirode, probudila se i mala jabuka. Njezini prvi cvjetići provirili su van. Nisu bili tako veliki kao prve godine, ali čovjek bijaše svejedno zadovoljan. Tȁ procvjetala je unatoč svemu, koje li sreće! Prolazile su godine. Jabučica je svake godine sve više i više rasla, sve više i više cvjetala i imala sve sočnije plodove, a na mjestu gdje se bila prepolovila, postala još vidljivo jača. Jednoga dana dođe čovjek s drugoga brda. Prvo što mu oči zamijetiše bila je upravo ona mala jabuka s velikim sočnim plodovima. „Kako sočne plodove ima ova jabuka!” reče guštajući u slatkoj voćki. Čovjek mu kaže da je to ona ista jabuka koju je oluja srušila, a ovaj ostade u čudu. Čudio se još tako jedno duže vrijeme, a možda se čudi još dandanas! A jabučica?  Ona vam i dalje hrabro odolijeva svim vjetrovima.

Dozvoljeno je dijeljenje priče uz obavezno navođenje autorice i poveznice na stranicu.