Dnevnik raspjevane mame – Biti bolja

19. travnja 2022.

Vrijeme u mom životu i ja smo se pomirili. Više ne bježi toliko koliko prije. Upijam svaki trenutak kao najbolji kolač. Promatram svoje reakcije i pažljivija sam prema svojoj okolini. Nemam toliko veliku potrebu za kontrolom, no još je uvijek ponekad prisutna. Znaš onaj osjećaj kad te strah ili te neka manifestacija straha preuzme pa uporno i uporno želiš kontrolirati neku situaciju, a istina je upravo suprotna. Ne možeš kontrolirati ništa. To je ujedno i dobra i ohrabrujuća vijest pa se mogu opustiti. Mogu i na to gledati negativno. Jaaaao, ne mogu ništa kontrolirati. Katastrofaaaa, strašno! I onda tek shvatiš da je zapravo sve bijelo i crno, ovisi kako na to gledaš. Malena pandica i ja dalje zajedno pjevamo, pričamo priče, razgovaramo, vježbamo, čitamo knjige. Imam osjećaj kao da me to dijete sasvim razumije. Spontano razgovaram s njom kao da je već odrasla osoba. Sjetila sam se svog rada u vrtiću i najmanje skupine djece. U njoj je bila jedna divna, slatka djevojčica koja je tek nedavno došla u vrtić, a jako joj je nedostajala njezina mama. Mali čovjek ili, bolje rečeno, mala ženica nije znala puno toga o vrtićkoj rutini i djelovala je zbunjeno. Svjedočila sam o ne baš tako dobroj strani sustava u vrtićima. Kako postoje velike skupine s previše djece, nažalost, odgajateljice se ne mogu svakom djetetu posvetiti onako kako ono zaslužuje. A potrebno je tako malo. Samo jedno malo tapšanje po ramenu, samo jedna rečenica s upućenim pogledom u oči i trunkicu ljubavi te razumijevanja. Samo 10 sekundi, i to maleno čudo od godine i pol je sve razumjelo. Nažalost, kako je u vrtićima velik broj skupina, odgojiteljice često nemaju tih 10 sekundi za svako dijete ponaosob. O manjkavostima naših obrazovnih sustava nekom drugom prilikom, a sad se vraćam na svoju pandicu. Pala mi je napamet luckasta ideja. Pa možda i moja tako malena bebica mene razumije. Možda još nema kapaciteta odgovoriti, ali me razumije, sigurna sam. Kad pogledam te malene oke kako se sjaje i njezine prve pokušaje govora, zamišljam kako je to malom biću u ovom novom svijetu punom čudesnih odraslih, čudesnih predmeta, čudesnih pojava. Tada sam prvi put spoznala važnu stvar – i najmlađa djeca, koja ne mogu još sasvim govoriti i najbolje se izraziti, razumiju nas savršeno. Imala sam priliku raditi i s djetetom s posebnim potrebama u vrtiću. Moj maleni žabac za kojeg sam se skrbila imao je teško zaostajanje u razvoju. Odrastao je u sirovim uvjetima. Često ga se sada znam sjetiti. Kako bi možda on ispao da je imao topli obiteljski dom? Ono u što sam se uvjerila u radu s njim jest da je duša neuništiva i da ona sve razumije. Taj moj maleni micek, iako je teško govorio, teže hodao i nesamostalno obavljao nuždu, bio je prava glazbena duša. Kako je to dijete uživalo u glazbi! Pjevalo je, plesalo i najradije učilo uz glazbu. Uz melodiju i ritam, sve smo lakše prebrodjeli. I uporno je to djetešce htjelo reći – daj mi glazbe, to je ono što volim. To mi je samo pokazalo da umjetnost i ljubav mogu sve premostiti. ❤ Samo je potrebno vremena, pažnje i naravno – ništa bez ljubavi – to je glavni sastojak svega. Tako i moja malena pandica meni svaki dan govori, govori, govori, a ja naprežem uši da je čujem. Zastanem i poslušam. Stanem, ne govorim ništa i čekam da mi ona nešto pokuša reći. I ponekad, kad jako puno govorim, kad ona počne gugati, imam osjećaj da mi kaže: “Ajde, mama! Ne pričaj ti toliko, daj da ja malo pričam!” A ja joj kažem: “Evo, evo, slušam.” I naćulim uši. 🙂 Ma za tebe ću se pretvoriti u najboljeg slušatelja na svijetu! I stvarno, nisam najbolji slušatelj. Uvijek volim više govoriti nego slušati, iskreno. To mi je i mana ponekad, u bliskim odnosima. No sada vidim da mogu biti bolji slušatelj, čak i najbolji! Svaki dan mic po mic, svaki dan malo bolja, pa još malo bolja od same sebe. Jer za nju… Za nju, pretvorit ću se u bilo što.

ČAROBNI KIŠOBRAN

Jednoga dana sasvim malena djevojčica zaželjela je neobičnu, za nju, malenu želju. Poželjela je da njezin crveni točkasti kišobran postane čaroban. I gle čuda, Maši se ispuni želja. Kišobran postade čaroban na najzamišljeniji mogući način. Mogaše Mašu odvesti u bilo koju bajku i bilo koju priču koje joj srce zaželjaše. Mašina prva želja bijaše ova.

– Neka me kišobran povede u bajku o Mačku u čizmama!

Okrene kišobranom dva put lijevo, dva put desno, usmjeri ga prema gore iiiiiii –  TA-DAAA! Nađe se u bajci. Odmah je prepoznala mačka. Duge, vatreno narančaste dlake, snažan i domišljat. Imao je i predivan kitnjast rep i mogaše hodati na dvije noge kao pravi čovjek. Osim toga, nosio je prave, pravcate čizmice. Maša je željela znati kako da stekne više sigurnosti u sebe te odmah pođe do mačka da joj ne bi nekud utekao i direktno ga pita koja je tajna njegova samopouzdanja.  Mačak joj reče:

– Mašo, mrjaaau, slušaj svoje srce i ne sumnjaj u njega, mijauuuu! Oslobodi mačka u sebi. Znaš, u svakom čovjeku čuči jedan hrabar i odvažan mačak, samo ga treba probuditi!

Kad Maša to ču, odmah je znala što joj je činiti, ali već je imala pitanje vezano uz svoj drugi problem i opet potraži pomoć svog kišobrančića koji je najzad odvede u priču O Crvenkapici. Tamo ju je dočekala djevojčica rumenih obraza, predivne smeđe kose do ramena, očiju plavih poput mora i, naravno… Na sebi je imala krasnu crvenu kapicu koju je sašila njena baka. Maša je odmah pitala Crvenkapicu jedno vrlo bitno pitanje koje ju je mučilo. Kako da znade tko je loš, a tko je dobar? Kako da zna kome može vjerovati?

 – Moraš pogledati kako se osjećaš u blizini te osobe –  rekla je Crvenkapica.

–  Kako to misliš, kako se osjećam?

– Pa gledaj, ako osjećaš da se ne osjećaš baš najugodnije u blizini neke osobe, kao da te netko razvlači i rasteže, kao da te netko kuha u loncu, to i nije baš osoba kojoj bi trebala vjerovati. Isto tako, ako netko radi nešto što ti se ne sviđa, svakako se makni. I svakako nemoj otkrivati previše detalja o sebi, kao što sam ja zločestom vuku! Treba znati kome možeš govoriti što, a kome ne smiješ.

– Jao, sad si mi baš zbilja pomogla! Hvala ti –  reče Maša i odjuri već u neku novu priču.

Maša je bila poprilično sretna nakon što je saznala svoje odgovore na razna pitanja koja su joj se kovitlala u glavi, a koje je pronašla u raznim pričama. Njezina majka primijetila je to isto. Njezini obraščići češće su osijavali sreću nego inače. Pitala se što se to događa s Mašom i bila je znatiželjna.

– Mašo, često se družiš sa svojim kišobranom. Vidim da ti je svakako podigao samopouzdanje.

Ne samo to, mama. On je čaroban – kaže iznenada.

 – Kako to misliš, čaroban? –  upita majka.

– Može te odvesti u bilo koju priču želiš. Ja sam to zaželjela i meni se želja ispunila i on je sada čaroban!

Majka se prenu od čuda. Čarobni kišobran? – Maša uistinu ima plodnu maštu – pomislila je. Ipak, bojala se da Maša ne bi miješala maštu i stvarnost pa joj reče:

–  Maša, dušo. Moram ti to reći za tvoje dobro. Čarobni kišobrani ne postoje.

Kad Maša začu ovo, brzo joj se promijeni izraz lica. Ma što to ona govori? Kako može tako nešto reći?

– Kišobrančiću moj, ne slušaj je! Ne zna što govori! – šapnula je kišobranu kad majka nije vidjela.

Maša je bila pomalo tužna nakon toga. Stoga je odlučila tražiti savjet od najboljeg mogućeg lika kojeg je mogla zamisliti, i to pravog filozofa! Malog Princa. I u tome joj opet pomogne njezin kišobran. Okrenuvši ga dva put lijevo, dva put desno i usmjerivši ga ravno prema gore, eto ti ga, Maša se nađe na Prinčevu planetu. Vidi ga kako razgovara sa svojom ružom.

 – Mali prinče, Mali prinčeee – poviče.

– Uh, tko je to? Tko to dolazi? Ružo, imamo iznenadne posjetitelje! Mora da je neka čarolija u pitanju.

– Mali Prinče, da ti se predstavim. Ja sam Maša, imam 9 godina i samo jednu želju! Nadam se da mi možeš u tome pomoći.

– Reci kako ti mogu pomoći.

– Moja mama ne vjeruje da je moj kišobran čaroban, a upravo me on doveo do tebe. Kako da joj objasnim da govorim istinu?

–  Mašo draga, to je vrlo jednostavno.

– Pa kako?

–  Ima problem koji ja volim zvati djemnezija.

 – Djemne što???

 – Djemnezija… Skraćeno ime za “amnezija djetinjstva”. To znači da je zaboravila kako je to biti dijete. A to je najveća greška koju odrasli rade. Misle da, kad odrastu, moraju biti ozbiljni i prestati se igrati, sanjati i maštati. Ono što moraš učiniti jest pomoći joj da se sjeti svog djetinjstva.

 – Kako da to napravim?

– Pogledaj u svoje srce i znat ćeš.

Maša je došla kući i odlučila je ne govoriti ništa. Baš ništa. Srce joj je govorilo da mora pustiti majku da sama uvidi o čemu joj priča. Vjerovala je da će se majka sjetiti sebe kao djeteta.

Prošlo je nekoliko dana. Bio je petak. Vidjela je na televiziji da će taj dan padati kiša i ubacila je majci u auto svoj kišobran, da ga ima za svaki slučaj. Znala je da majka mora nešto obaviti kasnije u gradu. I tako je majka krenula u grad nešto obaviti, i to ne znajući da ima kišobran u autu. Odjednom se spustila kiša na sve strane. Sve je postalo sivo. Ljudi i ulice, sve sve. Odjednom, sa zadnjeg sjedišta auta, zablista Mašin kišobran. Uh, kako se majka razveselila. U svom tom sivilu, on sjaji i razveseljava svojojm jarkom crvenom bojom kao da je iskočio iz neke priče. Majka je tata uvidjela da je kišobran uistinu poseban.

Čim je došla doma, prišla je kćeri i tiho joj šapnula:

– Mašo, tvoj kišobran je uistinu čaroban.

 – Mama, jesam li ti rekla, aha, aha! 🙂 Sad i ti možeš uploviti u bilo koju priču, pričati s Petrom Panom, Domaćima, Mačkom u čizmama, Malim Princom, Harry Potterom… kime god želiš! 🙂

I tako su Maša i mama svaki dan plovile beskrajnim morem priča. Svaki dan su upecale neku novu ili se vratile nekoj najdražoj kao nekoj prijateljici. A kišobran? Kišobran je tu uvijek bio njihov pratitelj i podsjetnik na to da su male stvari najbitnije i najčudesnije na svijetu.

Petra Balić

Dozvoljeno je dijeljenje priče uz obavezno navođenje autorice i poveznice na stranicu.

Najbitnija spoznaja ikad

Društvo u kojem živimo vrlo cijeni produktivnost. Toliko, da često zapadamo u radoholičarstvo. Radimo sve više i više, a rezultati kao da bježe. Ma da slučajno taj dan nešto nisi napravio što si mislio da si trebao ili nešto što ti je netko drugi nametnuo (a ti to zapravo ne želiš), unutar tebe se javlja onaj dobro poznati osjećaj. Sumnja je pokucala na vrata – ti sebi ništa ne valjaš. (Ma tko ti je to rekao? Tko ti je prodao tu foru, da to pušiš?) Teški rad, muka, iscrpljenost – to se cijeni. I samo žurba, žurba, žurba, samo radi, radi, radi da to sve stigneš. I onda kreće ona priča: “Neeeema vremena.” Ili nešto poput ovoga: “Vrijeme tako brzo juri.” I sama sam bila u tom timu dok me jedno jutro nije zadesila spoznaja koja ide ovako – ništa nije bitnije od tvog tijela i tvojih bližnjih. NIŠTA. Pa čak niti posao koji voliš najviše na svijetu. Zašto je tijelo na prvom mjestu? Pa zato što ako sam sebi ne pomogneš da se osjećaš dobro, kako ti misliš da ćeš pomoći drugome da bude bolje? Kako ti misliš da ćeš se posvetiti svom poslu? Energija se osjeća na kilometre. Kada netko sam sebe, tj. potrebe svoga tijela i uma zapostavlja, u njemu se počinju javljati čvorići zamjeranja, praznina i rupe jada. I to se osjeća na kilometre. Možeš glumiti koliko god želiš – smijati se i truditi se biti dobro za druge – ali koliko dugo, pitam te? Zato se posveti sebi. Ukradi to vrijeme za sebe u danu, kvragu! Ustani ranije ako treba, ali stvori svoju rutinu i svoje vrijeme za sebe. Jer tvoje tijelo i tvoj um je bitno. I onda tek možeš dati ljubavi za druge – kad prvo napuniš ljubavlju svoje srce. Ne možeš ništa napraviti na silu. Sve što se treba dogoditi, dogodit će se. Bez brige – sve ono što te u tom nekom danu treba snaći – ma hoće. Zato mirno. Ustani ujutro i udahni svježi zrak. Zahvali se za sve lijepo u životu Bogu/svemiru/višoj sili/dnevniku/kome ili čemu želiš – ali zahvali se. Pokreni se – prošeći, pleši, skači, trči – štogod ti odgovara. Uredi se. Obuci nešto najljepše taj dan – jer to je najljepši dan – neće se ponoviti. Ne. Neće. To jako dobro upamti. Zato ne čuvaj odjeću za posebne prilike. Ok? Dalje – napiši što ti je najbitnije taj dan odraditi. Odredi što možeš i što ne možeš. Ovo je jako bitno. Nisi svemoguć/svemoguća. Možeš puno toga, ali sve – ne. Zato odredi što je taj dan najbitnije. Opet, pomoću intuicije. Ona najbolje zna. Poljubi i zagrli svog muža, ženu, curu, dečka, dijete, mamu, tatu. Napij se te ljubavne energije kao biljka sunca. Dobro se najedi. Uživaj u doručku, u svakom gutljaju jutarnje kave ili čaja. Tijelo će ti biti zahvalno. Zatim hrabro kreni u novi dan – jer tek sad si stvarno spreman/spremna. Vjerujte, i dan u kojem nismo najproduktivniji, najbolji je dan ikad! Jer ako smo se taj dan smijali i jako voljeli – to je bio najbolji dan ikad. Kao i svaki takav. Tako da, samo mirno, samo hrabro. Sve je u redu. 🙂